Gledao sam u kolonu sa vozilima koja je prolazila polako, presporo. Činilo se da će ljuti oblaci svojim migom zatvoriti pokretni krov na zadnjem sedištu crnog „delež“-a. Mahao sam belim rukavicama ljudima koji su se tiskali ne bi li videli kolonu u kojoj sam glavni protagonista bio ja. Policija je te ljude grubo držala na nevidljivoj liniji. Nekoliko reči izgovorio sam Luju koji je sedeo do mene u automobilu, pa ponovo mahao. Buketi cveća uspeli su da dolete u automobil, dva na Lujeve grudi i jedan u moje krilo.
Bio sam odlično maskiran. Bradu i daleko veće brkove obezbedio mi je moj ađutant, imao je ljubavnicu koja je glumila u pozorištu. Smešne naočare sa skoro mojom dioptrijom takođe sam dobio od glumice. Izlizani kačket bio je velik za moju glavu, i malo- malo pa sam ga sklanjao sa očiju. Odelo koje sam obukao bilo je odelo mog baštovana. Nije mi prijatno da ovo priznam, ali morao sam to da učinim: Ukrao sam ga iz njegovog ormana pre nego što sam krenuo ka moru, preko Kosovske Mitrovice i Cetinja.
Odelo mi je taman. Zaharije, moj baštovan i ja gotovo smo iste građe, s time da je on stariji od mene petnaestak godina. Iako je dosta stariji ima mnogo gušću kosu od mene, tek ponegde prosedelu, bez zalisaka. Rado bih menjao njegovu kosu za moje sve ređe i ređe vlasi. Lice ne bih, moje je skoro bez ijedne bore. Verovatno zahvaljujući sapunu sa lavandom i kamilicom koji koristim od detinjstva. Kupujemo ga u Pešti, jednom godišnje. Sto pedeset komada upakovanih u crne drvene lakirane kutije. Kupimo i sapun za ruke upakovan u bledožuti papir, sa jasnim pečatima na gornjoj i donjoj strani. I dve stotine sapuna slabijeg kvaliteta za poslugu i ostalo osoblje našeg dvora.
Cipele sam uzeo iz dvorskog podruma. Kako su me samo žuljale, imao sam osećaj da mi vrhove palca seku grubom testerom, polako, da bih upamtio bol. Da li su pripadale mome ocu ili pak dedi, ne mogu sa sigurnošću reći. Jedino što sam obukao, a što je bilo moje, bili su donji veš i čarape. Nemački pasoš na ime Vilhelm Šmit držao sam u unutrašnjem džepu.
Sve smo vrlo dobro organizovali. Odeću, na sreću bila je suva, zamenuli smo u restoranu u luci. Malo je nedostajalo da me onaj momak gurne u more dok je vitlao zastavom kada sam sa razarača ulazio u čamac. Odmah čim sam stupio na francusko tlo požalio sam se na bol u stomaku. Čekao sam u toaletu sa torbom u ruci, baš kako je i bilo dogovoreno. „Hajte, požurite, nemamo vremena.“
Nikako ne mogu reći da sam ličio na sebe. Ne, izgledao sam kao moj brat blizanac. Više sam tada, kada sam obukao moje admiralsko odelo i stavio moje naočari, ličio na sebe nego ja sam.
Preobukao sam se i izašao iz restorana dok su ljudi klicali:„Viva Aleksandar! Viva Aleksandar!“
Izgleda da nisam pogrešio što sam devetog februara potpisao onaj dokument, iako sam se odmah posle potpisivanja pokajao. Ko će ga znati da li je to bio dobar potez… Svaki politički potez je uistinu besmislen. Ama baš svaki. I onaj naizgled najvaljaniji povući će pre ili kasnije neko zlo.
Gledao sam oko sebe ne bih li video čoveka koga mi je opisala, čak ga je i nacrtala, ali mi je njen opis bio daleko upečatljiviji od crteža. Do tada, iako me je moj ađutant uporno ubeđivao da moram verovati, nisam verovao u ljudsku prozorljivost. „Ta žena ne pripada našoj civilizaciji. Videćete joj oči i uverićete se sami.“, preterivao je. Kuća u koju me je odveo bila je zapuštena, spolja i iznutra, puna vašarskih ikona. Najviše je bilo ikona bogorodice Marije. Tražila je moju maramicu da napiše na njoj nekoliko rečenica.
„Lako ćete prepoznati vašeg ubicu.“, rekla je na kraju.
„Moramo čim pre pronaći nekog ko vrlo liči na vas, nekog ko će vas zamenuti u Francuskoj ako već ne želite da otkažete posetu. Već imam ideju! Moja prijateljica ima kolegu, glumca, davno mi je rekla da bi uz malo sređivanja bio isti vi.“, izgovorio je moj ađutant po izlasku iz kuće.
Prepoznao sam ga.
Sva lica koja su obletala oko moga činila su mi se sličnim. Kao da su se sjedinila u jedno lice. Lice sa potpuno nepredvidljivom grimasom. Iako mi je to sjedinjeno lice klicalo, imao sam osećaj da mi nije naklonjeno. Da se sasvim drugačije mišljenje krije iza tih uzvika. Opet mi se vratio osećaj da nisam trebao potpisati onaj dokument.
Imao je tamniji ten, ugaravljenu kosu razdeljenu na desnoj strani, hladan pogled usredsređen na automobil u kojem sam sedeo. Pratio je automobil gurajući se kroz telesa, sa buketom koji je držao iznad glava, šešira. Bio je sve bliži i bliži „delež“-u. Pokušao sam da ga stignem, ali sam se zaustavio između jednog krupnog čoveka i još krupnije žene.
Potom, nekoliko pucnjeva.
Vriska, metež.
Konji koji su okruživali povorku propinju se i njište.
Isukani mačevi hvataju svetlost svojim sečivima.
Ponovo pucnji.
Grimasa se rasipala po aveniji Kanbijer.
Nisam uspeo da se vidim. Automobil sa nekoliko policajaca koji su stajali na širokim papučicama udaljio se polako, brže nije ni mogao, prema policijskoj stanici.
Bilo je vrlo komplikovano da se vratim u Beograd. Francusku granicu prešao sam već posle tri dana. U Italji sam proveo četiri meseca. Niz loših okolnosti učinio je da bude tako. U Beograd sam stigao tek šest meseci posle atentata. Uzalud sam pokušavao objasniti policajcima koji su me priveli zbog bezazlenog gurkanja sa nekim pijancem na Terazijama da sam ja kralj Aleksandar Prvi.
„Vidi, Vilhelm Šmit. Nemac. Možda si kralj Nemačke?“
Kada sam video da su se poltički događaji u zemlji posle mog ubistva znatno pogoršali, rešio sam da otkrijem tajnu za koju smo znali samo nas trojica. Dvojica, jedan je bio mrtav. Iako sam se zarekao i Bogu i sebi da više nikada neću biti kralj. Smučio mi se taj život.
Moj ađutant, iz meni neshvatljivih razloga, pravio se da ne zna o čemu pričam. Dva puta sam ga sačekao ispred njegove kuće. Oba puta se držao za ruku sa suprugom. Oboje su me gledali kao ludaka.
Moja Marija je imala sličan pogled kao i ađutant i ađutantica, brzo su me od nje odgurnuli momci iz bezbednosti. Jedan me je udario ispod struka. Njene mačkaste oči silno su me išibale. Još tri puta sam joj prilazio, ishod je bio isti, manje ili više bolan. Poslednji put me je i pljunula, valjda zbog toga što sam joj rekao da pomisli na naše sinove i ipak razgovara sa mnom.
Silno su mi nedostajala naša tri sina. U par navrata našao sam se licem u lice sa Dunavom, i na kraju ipak odustajao od svoje ponovne smrti.
Rešio sam da više ništa ne pokušavam. Otišao sam u varošicu pod Bukuljom, odlazio sam tamo nekoliko puta pre nego što sam ubijen. Voleo sam mala mesta. Kada sam se, po dolasku u Beograd, obrijao, izgledao sam isto kao i ranije. Brica koji me je brijao i šišao rekao je: „Pogledajte se! Pljunuti naš pokojni kralj!“ Još nekoliko puta sam slušao o sličnosti sa samim sobom dok sam lutao Beogradom.
U tom malom mestu gde sam prvo nadničario berući grožđe, pa prekopavajući bašte, upoznao sam Melaniju, moju drugu i prvu suprugu. Nasledio sam pristojnu stolarsku radionicu od njenog oca. Nesretnik, preminuo je samo dva dana posle našeg venčanja. Biće da je zbog toga što mu se kćer jedinica udala za germana. Izrodili smo prvo sina, potom kćer.
*
Ostavio mi je pismo, Bog da mu dušu prosti, bio sam dete od osam godina kada je umro. Da otvorim, kao što biva, posle njegove smrti. Ali, izričito je zahtevao, na dan moga punoletstva. Otvorio sam ga.
Pročitao sam ga tada, pripit. Zahvaljujući delom i alkoholu, mada pre svojoj mladoj, površnoj pameti, nisam razumeo šta je napisao. Osim dela o rukovođenju radionicom. Upamtio sam samo njegovu ludost, ludu ubeđenost u plemićko poreklo.
Pravo je čudo da sam pismo uspeo sačuvati.
Pola veka kasnije čitao sam ga ponovo.
Ponovo.
Ja, Aleksandar Karađorđević Prvi, kralj Jugoslavije, koji je ubijen u Marseju, devetog oktobra devet stotina trideset i četvrte, pišem ovaj testament zbog skore moguće moje smrti. Čistom pameću i nepomućenim razumom. Da ne bude zabune, ime koje sada nosim je Vilhelm Šmit. Nemačka dokumenta obezbedio mi je moj ađutant, đubre prevrtljivo, smatrajući da ću sa njima, u ne daj Bože nekoj nevolji, najbolje proći.
Sav novac koji sam marljivim radom uštedeo, zajedno sa novcem koji sam dobio u miraz, deponovao sam u Narodnoj banci u Beogradu. Ostavljam ga mojoj supruzi Melaniji na čuvanje i mudro korišćenje. Posao u stolarskoj radionici na rukovođenje ostavljam njenom bratu od ujaka Savi. Sa željom da ga moj sin Miloš preuzme na dan punoletstva.
Zahvaljujući prozorljivosti (da li samo prozorljivosti?) žene kod koje me je odveo moj ađutant, uspeo sam da izbegnem atentat. Napisala mi je šest datuma na maramici sa mojim inicijalima, sa događajima koji će se dogoditi u te dane. Ovim redosledom:
- Deveti oktobar hiljadu devet stotina trideset i četvrte. Kralj će biti ubijen.
- Dvanaesti jun hiljadu devet stotina trideset i devete. Kralju će se roditi sin.
- Sedamnaesti januar hiljadu devet stotina četrdeset i prve. Kralju će se roditi kćer.
- Petnaesti novembar hiljadu devet stotina četrdeset i četvrte. Kralj će ponovo umreti.
- Dvadeset prvi jul hiljadu devet stotina šezdeset i devete. Čovek će hodati drugom planetom.
- Jedanaesti septembar dvehiljade i prve. Pašće dve kule.
- Dvadeset i šesti maj dve hiljade i jedanaeste. Veliki zemljotresi. Naizgled svršetak vremena. Ali, ne.
- Sedamnaesti februar dve hiljade i devetnaeste. Mrak. Svršetak ovoga vremena. Konačni povratak Hrista na zemlju.
Maramicu sam bacio u more dok smo putovali prema Marseju i uzdao se u svoje dobro pamćenje. Moj ađutant znao je samo za prvi datum.
Prvi, drugi i treći datum su tačni. Čim postoji ovo pismo i četvrti je tačan. Ako peti, šesti i sedmi datumi budu tačni, osmi je neminovan. Budite spremni za taj dan.
PS
Ako četvrti datum nije tačan, a nešto se nepredviđeno dogodilo i nisam bio u mogućnosti da ispravim testament, moram da kažem šta su mi rekli onda kada sam ubijen.
Rekli su mi, ni danas mi nije jasno kako su se stvorili u onom restoranu, ađutant je rekao da su to naši naučnici, da će mi virus, rekli su virus, koji je ubrizgan u moje telo onim njihovim savremenim spravama omogućiti dugovečnost. Više godina nego što mogu i zamisliti… Da moram ostati živ i pored promene toka istorije. Da ću svome narodu još trebati. Da se ništa ne brinem, rekli su. Stoga se i ne brinem… Znaju oni šta rade.
Da ne zaboravim, učinilo mi se da su im lica nekako prebleda, drugačija od naših, kosa kao da im je od konjskog repa pravljena, previše se sija. Podsetili su me na proročicu. Ali, to su ipak naučnici, ne vide svetla dana čitav život. Samo laboratorija i laboratorija. To sam hteo da dodam… Onda, završavam, iako se i dalje pitam šta su mi ubrizgali…