JAPANSKI KALENDAR SRETNIH DANA
Skidam naočare, povlačim se
u značajno skraćenje sveta,
nazad u papirnate dane što su jedino daleki odjek
jer ih u dnevnik nije zaveo
ni bivši Ja – obesni degustator, ni njegov
osrednji beskraj.
Japanski kalendar sretnih dana javlja
kad tačno iz sve snage živeti,
a kojim danima pak visiti među ptičurinama
nad prostorom koji kaplje.
U tome kalendaru mnoga su mesta prazna, papir beo.
Kako iz sledovanja obrisati dane za odležavanje,
gubljenje oštrine, napuštanje viškova,
zgomilane sate u kojima bleštiš ljubičastim
besnilom besmisla,
ili strašću,
koja je bagatelna roba,
bezvredna kao deflorisana ambra što je preplavila
nepregledne platoe pijace.
Dižem se sa svog čvornovatog uzletišta, jednom se
mora odustati, povlačim se sa pesmine staze što jedino
u sebe suklja.
Idem u vreme.
Ovo je sretan japanski dan.
Dan mudrog zmijoglava što nezemaljskim
okom bludi kroz kvalitetnu obmanu božije bašte.
Danas mora da se razlista venerični oblik,
zabije se u pogled semenka značenja,
trebalo bi da prostota konačno klone pred plemstvom
pa da se zamonašim u čuđenju.
PRAVILO BROJ JEDAN
za Vericu
Ja sam njen umorni ljubavnik, gospodin Vidra.
Izmislio sam davno svoj točak sveta,
cirkuski doboš,
okretao ga u beskrajnim probama,
na vašarištu subota i sreda vrteo se u njemu trčeći.
Nije me slomio apsurd, ni ja njega,
ali telo mog življenja razlepetalo se u komadima.
Dolazim joj raščetvoren, nadahnut a bez daha,
i britak i žedan, a bez nasušnog okvira, bez obala,
trajem pred njom
sretno zaboravivši svoj oblik.
Dolazim s dobošom sveta u mislima.
Postao je on najzad netvarna prizma,
hiljadu puta lakši od sebe samog.
Kažem kako volim da je volim.
Kažem gordo: sazreo sam
za knjige koje ću sastaviti.
No moja ljubav je malaksala, onako stasita,
knjige se čitaju samo jednom i nikad više tako,
koliko god da te uzmu
tek su zalogaj za zev što nastavlja da čeka.
A pesak dnevnog trajanja sipi,
ničega nalik na čudo,
osim što reka Jordan ponekad poteče uzvodno,
ka izvoru.
Sve je u trenu rastočivo, sve od nestvarnosti blista,
ali ona je moguća, ona je žena koju bih
nosio na grudima
osećajući težinu jezgra u njenom lakom telu.
Prosviran žudnjom dolazim joj u goste,
da pred njom svoju vidru (svog vašarskog medveda)
okupam u vinu.
Stresa se obradovana životinja,
razmahuje znanjem,
prosipa svoju rutavu mudrost.
Pričam bodro, razigravam njen doživljaj,
ali sve manje rastem u etru svojih priča.
Doviknem sebi u bezglasnoj potaji:
pustiću da me ponese Jordan, reka obrnuta,
poludela,
doboš da mi zavrti na drugu stranu,
ili ga raznese.
Čuda su u procepu, u zrnu prokletstva,
znam odnekud to prvo pravilo, i navijam
za slom postojanja,
za slast žaljenja za telom našim zajedničkim
što ga jednom više neće biti,
pasem očima turobnu avet opraštanja,
uživam.
VRLI NOVI FUTUR
Papa je promenio pol.
Iz svete stolice prekrštenih nogu savetuje
kako se bari brokoli, žubori o zabranjenom voću
uz enigmatičan smešak.
Popodne u tesnim farmerkama odvrcka do sestara.
Galebovi opsadirali parkove i fontane, šetaju,
žive od poziranja i turizma.
Papa je ona, i nije više sluga.
Rotšild je spiskao zadnju paru kupujući
metak i Adolfov luger.
Dalaj lama rastrešeno puši pred mesarom na skveru.
Rodih se ponovo, ovaj put ponosan.
Opet sam đuvegija nekom kliskom stvoru
raskošnih kukova koji me pospano gleda.
Mi se ljuštimo bičevima dosade i žudnje
za nečim drugim, opet.
Ponavljanje nije ukleto, ono je majka studiorum,
anegdota zbog koje se od smeha plače.
Papa je zgodna matora riba što ume
da igra u krilu, blagosilja me kadikad
u prolazu kroz šoping mol.
Nema nemorala, ali tu je loš lični scenario
koji se ne sme,
lakonski mi šapne ta blažena pergamentna tetka.
Pisac krunisan za cara živi tajno, noću,
u striptiz baru ponekad održi književno veče
kao sretni prosjak.
Sluša ga samo norveški ubica,
časno odsluživši svoje obukao se u šafran,
na univerzitetu propoveda najobičnije svanuće
i radost drozdova koji nikad ne veruju
da će ponovo da svane.
Od careve proze ubici se stuži,
bezbrižan je car, trezan i ne haje, ali iz čiste poze
neveselo truća.
Mislio sam da ću sve da shvatim,
novom svetu dam odobrenje i posvetim se himni
u slavu izvrnuća.
A samo se ispran klatim sred vizije koja nudi
bušnu utehu, i savršenu nevažnost.
Momčilo Bakrač (Vrbas 1972) je pesnik, prozaista, likovni i književni kritičar. Školovao se u Vrbasu, Sarajevu i Beogradu (istorija umetnosti). Objavio je knjige pesama: „Samoogledalo“ – Orpheus (2006), „Žamor u katakombi“ – Šumadijske metafore (2006), „Nadnica za beketovanje“ – Prometej (2007), „Bivša celina“ – Adresa (2008), „Saspisci uma“ – Adresa (2011), „Grešne iluminacije“ – Kairos (2013). Takođe knjigu lirske proze „Anonimni encefalografi“ – Slovoslagač (Podgorica 1989, 1995, nezavisno izdanje) i putopisni roman „Dnevnik mesečarenja“ - Slovoslagač (1999, nezavisno izdanje). U pripremi za štampu je zbirka pesama “Stvari su otišle predaleko” – Kairos (2014.), takođe knjiga pripovedaka „Dopisivanje nemuštog“ – Kairos (2014). Nagrađivan je za pesništvo, kratke priče i pripovetke. Nagrade: “Zlatna struna” SPJ (2004 i 2006), prva nagrada za poeziju časopisa “Ulaznica” iz Zrenjanina, poetae laureatis za poeziju na “Šumadijskim metaforama” iz Mladenovca i druge. Poezija mu je prevođena na nekoliko stranih jezika, poljski, francuski, engleski, bugarski idr. Zastupljena je u domaćim i stranim pesničkim antologijama. Bakrač prevodi poeziju i prozu sa engleskog, bavi se primenjenom umetnošću, vajarstvom i muzikom. Živi i radi u Vrbasu kao slobodni umetnik.