Kad sam bila onomad na pijac’
videla sam mog komšiju Žiku,
prodavao svakojaku robu,
a najviše imao papriku.
Baburice i somborku žutu,
belu dugu i slonovo uvo,
onda kupus, paradajz i cveklu,
apasulj je odlane sačuv’o.
Robu lepo naređ’o potezge,
sve kod Žike stoji kopod konac,
treba samo gospođe da kupe
i kod kuće pristave u lonac.
A svraćaju, videla sam dobro,
zapada im ta roba u oči,
kad je vide, a i lepog Žiku,
ovu tezgu niko ne preskoči.
Žika stoji u kariran sako,
i sa plavi oči on i’ merka,
a kad priđe neka malo mlađa,
namiguje i samo se keljka.
Dok se roba na tezgu smanjuje,
Žika cupka i veselo svirka.
Mene nešto pritislo pod plećku
i direktno u srce me dirka.
Da l’ da kažem ja njegove Živke?
Ima jadna da se poje’ živa.
More neka, bolje mi da ćutim,
ko zna kakve tajne i moj skriva.