Bojao mu je oči kada je ušla u prostoriju.
„Izvoli“, rekla je, pružajući mu pladanj s kolačićima. Volio je kolačiće. „Hvala ti, Beate.“ „Trebaš li još štogod? Piće, možda?“ „Malo je rano, ne misliš li? Hvala ti, u svakom slučaju.“ Krenula je prema vratima. „Zapravo, kada bolje promislim“, rekao je, „trebat će mi uže. Znaš i sama zašto.“ „Da, znam.“ Nasmiješila se, podigla pladanj i otišla. Oči su dobro napredovale. Prekrasne, plave oči. Zalijepio je trepavice.
Lutak je, po njegovom mišljenju, bio najbolji kojeg je ikada napravio. Sjajno, ulašteno drvo. Smeđe odijelce, s crvenom trakom i simbolom na lijevom rukavu. Brčići. Smiješna frizura. Majstorski rad, u svakom slučaju. Rastrgat će ga, pomislio je. Kao i prethodna dva. Ipak, nije se žalio. Njegov je rad konačno bio primijećen.
Podigavši ga, osjećao se ponosnim. Čak mu je i čizmice napravio. Crne, kožne i lakirane, svjetlucale su pod žaruljom. Jučer se pobrinuo za onu mrlju. Odvezao je minijaturne vezice, malo ih povlačio, onako, od dragosti, a potom ih je ponovo zavezao. Još malo pa gotovo.
Beate se vratila s užetom. „Bojim se komunista“, rekla je, ali nije zvučala kao da ih se uistinu boji. Beate se, naime, nije bojala ničega. Bila je divna žena. Uostalom, podnosila ga je i to mu je, samo po sebi, bilo dovoljno. Odložila je uže na stol. „Nemaš se čega bojati, dušo. Gore nam ne može biti, i sama znaš. Dovoljno je pogledati kroz prozor.“ Pogledala je kroz prozor i vidjela Berlin. Ono što je ostalo od njega. „Mora li biti tako uvjerljiv?“ Pokazala je rukom na lutka. „Užasan je, Helmute. Jeziv. Zašto je nasmijan?“ Nije se začudio tom pitanju. „Zato, Beate, jer ga smiješak čini još odbojnijim, a samim time i privlačnijim, njima. Rastrgat će ga i tražiti još.“ Kucnuo se kažiprstom po sljepoočnici.
Gomila je bila bjesomučna. Čuo ih je odozgo.
„Hoćemo li?“, upitala je, praveći omču od užeta, s cigaretom u ustima. Divna, draga Beate. „Hoćemo.“ Nasmiješio se i uspravio lutka.
Nalaktio se nad prozorom. „JESMO LI SPREMNI?“, povikao je. Urlali su. Bili su spremni. Nekoliko stotina izgladnjelih, ratom sluđenih Nijemaca. Čudno, pomislio je, nekoć im je bio drag. Počeo ga je spuštati. Ubrzo im je bio nadohvat ruku. Crvenokosi mladić prerezao je uže krojačkim škarama. Trgali su, halapljivo.
Prišla je prozoru i stavila mu ruku na rame. „Dragi, mislim da je vrijeme za schnaps.“ „U pravu si“, rekao je. „Uspjeh valja proslaviti.“