Prođe i ta prosta 2014. godina. U Gradskoj kafani sede tri školska druga Mika taksista, Steva učitelj i Pera trgovac i pričaju o politici (a o čemu bi se drugo pričalo u kafani!). Mika zastupa stanovište da su taksisti najinformisaniji građani, jer svakoga dana voze razne ljude i tako dolaze do mnogih, često i bitnih informacija. Steva se trudi da proveri svaku informaciju, pre nego što je prosledi dalje, što bi se reklo: ne igra na prvu loptu, dok je za Peru sve trgovina i sve ima svoju cenu pa i informacije.
„Sad ćete da čujete neke nove informacije, ali vas upozoravam na vreme da se ne smejete unapred… mislim pre nego što završim…“ – oprezno počinje priču Mika – „Vozim ti ja juče jednog tipa, kasnije se ispostavilo neki budža… i ono, ali to nema veze. Uglavnom, priča mi on… ja ne mogu da verujem. A sve je počelo, onako, bez veze… nekom mojom opaskom na račun diplome predsednika… Znaš ono, ja sa diplomom vozim taksi, a on… znaš već… i ono. Kad on poče da priča… brate… Ja to nisam znao, i ono. Nisam imao pojma.“
„Šta, bre, nisi imao pojma? Al ga ti daviš, prijatelju, a vreme je novac…“ – nestrpljivi Pera pokušava da mu objasni da previše ide u širinu i time arči njegovo dragoceno vreme – „Šta ima tu da se priča? Ko normalan će u Srbiji, pored punog novčanika, da uči školu sa šezdeset godina? Nemoj da se lažemo… Ja da imam te pare ne bih držao onu moju prčvarnicu, već… ko zna šta…“
„Ajde Pero, ne tupi pa ti, nije sve u parama. Pusti čoveka da nam ispriča. Ajde Miko, nastavi… E, čekaj malo, prvo da se čuknemo. Aj, živeli vi meni pa da se vidimo na proslavi stogodišnjice mature!“ – podiže čašicu Steva i kucnu se sa obojicom.
Pošto je Mika, prosto, sažvakao rakiju, namršti se pa nastavi sa pričom – „Kakva li mu je ova rakija? …Dakle, priča mi mušterija kako je bio sa predsednikom u nekoj vrlo važnoj poseti negde u inostranstvu… i ono. Domaćini oduševljeni njime, mislim predsednikom… i ono. Kaže mi čovek, rekoše mu ti stranci – „Blago vama dok njega imate“. Doslovce mu tako rekoše, ako je on mene slagao i ja lažem vas. A, kako mi on priča tamo je pored njega bilo još dvadesetak drugih predsednika i ko zna koliko drugih zvanica… i ono. To je, u stvari, bio, ako sam ga dobro razumeo, neki najjači skup te vrste u poslednjih deset godina. Ovaj naš govori tri strana jezika… i ono. Kaže čovek, sve je tamo oduševio… svi hoće s njim da se vide i razgovaraju… i ono…“
Steva ga, sa čuđenjem, prekinu – „Čekaj, stani malo. Da se nisi ti malo zabunio? Otkad on to zna tri strana jezika? Ako, naravno, ne računamo: hrvatski, bosanski i crnogorski, mada je i tu tanak.“
„Priča mi čovek, i sam se oduševio. Pre toga ga je samo površno poznavao… i ono. Istina je, kaže mi on, da su se mnogi trudili, i to svojski, da mu ubace klipove u točkove, ali na svu sreću nisu uspeli. Kaže čovek, on je intelektualna gromada… i ono.“
„Ko je, bre, intelektualna gromada? On je intelektualna gromada?“ – podrugljivo ga ispituje Pera – „…Sa njegovim parama ja ću, ovde i u ovakvoj Srbiji, da budem dve intelektualne gromade!“
„Čekaj bre, Pero. I meni ovde nešto nije jasno, ali pustimo čoveka da završi“ – Steva ga strpljivo opominje i okrenu se ka Miki – „Ajde, pričaj.“
„Šta da vam pričam kad ste neozbiljni… i ono. Ja vam samo pričam ono šta mi je taj čovek ispričao. Dakle, da li je to nama sumnjivo ili nije, uopšte nije bitno… i ono. Držimo se činjenica, a to je: prvo, kaže mi čovek da je on rođeni diplomata… Drugo, priča da ima neki poseban dar, ne znam kako se to zove, ali ljudi vole da su u njegovoj blizini… i ono.“
„Ko voli da je u njegovoj blizini? Šta pričaš, bre?“ – Pera se već iznervirao – „…Samo poltroni vole da su u njegovoj blizini.“
„Pričaš Pero koješta, a uopšte ne poznaješ čoveka… i ono. Odluke donosiš na prečac i paušalno po principu svi su isti… i ono. Može on da izgleda ovako ili onako, može da nam se sviđa, ili ne, a šta ako je on u stvari drugačiji? Mi to ne znamo… Čovek ga, očigledno, poznaje i to mi priča. I šta je sada tu sporno? Ni meni nije lako, završio sam fakultet da bih vozio taksi… i ono. Ali šta ću? Došlo neko naopako vreme. I ja sam se ljutio na njega… Ma, ne samo na njega, na sve njih sam se ljutio… i ono. Bar vi to znate, ali posle ovog razgovora ja drugačije gledam na te stvari… Moraš i ti malo da… Ček, ček…“ – saže glavu prema ovoj dvojici i tiho u poverenju im govori – „…Ovaj što je malopre ušao u kafanu je taj glavonja što sam ga vozio. Onaj u crnom kaputu.“
Svi se okrenuše prema novom gostu kafane.
„Pa, to je Milisav iz Gradske uprave…“ – reče Steva i obrati mu se – „Milisave! Aj, molim te, dođi malo… sedi sa nama!“
„Ne mogu, Stevo. Izvini, ali mnogo žurim. Idem odmah, samo da se nešto dogovorim sa prijateljem.“
„Čuo sam da si bio negde u inostranstvu, sad skoro, pred Novu godinu.“
„Jesam. Bio sam sa predsednikom našeg udruženja u Bugarskoj na nekom skupu i mogu ti reći da je bilo odlično. Zaista smo odlično prošli i to samo zahvaljijući novom predsedniku.“ – odgovara mu Milisav i tada spazi taksistu – „Zdravo, Fanđo! Kako si? Al’ vozi čovek, svaka mu čast! …Moram da idem, ljudi. Ajd zdravo!“
„Zdravo i pozdravi predsednika!“ – odgovara mu Steva, pogleda Peru, da bi već u sledećem trenutku njih obojica, kao po nekoj komandi, kreveljeći se upiljili u Miku.
„Šta je? Šta me gledate? Dobro de, zeznuo sam se, pa šta? Kao da se to vama ne može desiti …i ono.“
„E, vidiš Miko, zato ćeš ti, i pored prave diplome, uvek biti taksista. Ne li si za karanje?“ – prekoreva ga Steva. „Treba da te je sramota…“ – Pera mlati kažiprstom pred Mikinim nosem – „Mator si čovek, a veruješ u Deda Mraza.“