Ne mogu se sjetiti ni jedne jedine stvari o kojoj smo pričali tog jutra
Možda uopće nismo pričali
Sigurno smo bar nešto rekli
Ničega od toga se ne sjećam
Sjećam se toplo uređenog kafića, sav u drvu
Sjećam se pjesme koja je zasvirala i koja me nikada na ništa drugo neće sjećati
Sjećam se da je bilo jako hladno vani, a unutra je bilo tako toplo, prijatno
A ja te nisam smjela zagrliti
jer smo rekli da više nismo
jer bi se raspala kao…nešto… ne znam…nešto što se raspada pri dodiru
Kao sad
Samo što te sad nema
Pa se mogu raspasti kao… kao ja, u svom stilu,
uz čašu vina, stare fotografije, cigare, suze,
prepravljanje stihova koji bi trebali biti spontani
Marija Žebčević, rođena u Splitu u veljači 1987.godine, 2008. postala prvostupnik talijanistike i lingvistike, odmah nakon upisala i diplomski studij istoga koji uspješno rastežem već neko vrijeme. U međuvremenu vrijeme kratim honorarnim poslovima, kuhanjem, čitanjem i drugim stvarima kojima već čovjek može kratiti vrijeme i hraniti dušu; pisanjem, naravno, uvijek, u svako doba i u svim uvjetima, ne izlazim bez teke i olovke.