“Sve češći su trenuci razmišljanja o tebi, svaki sat, svakih pola sata, svaki minut, svaki pokret kazaljke na zidnom, starom satu, svaki titraj digitalnog sata na stoliću pored kreveta u spavaćoj sobi – svaki pokret senke koji dokazuje da se neko kreće podseća na tvoj zamah kose, na tvoj pokret usana; sve češće, sve upornije, sve detaljnije mislim o tebi i polako shvatam koliko ti to postaje dosadno; plašiš se da te ne podignem suviše visoko i suviše daleko… Podižem te pogledom i dušom, a znamo da nisi tako visoko – Ti si tu, pored mene, nasmejana, jednostavno prirodna, sa kosom boje besmrtnog zlata; ti si jedina osoba na svetu koja je lepa i kada se probudi sama u krevetu i kada izidje uredjena medju svet; dovoljno i sjajno si drugačija od svih žena i tvoja boja tela je boja zdravog, plavog neba što svetluca u odbljesku sunčevih zraka; sa očima što sijaju zelenkasto , plavkasto, crno, zeleno, bljeskavije od sjajnog mača Svih zaljubljenih – sve češće mislim na tebe, a ti sve češće ne misliš na mene, smeješ se kako komplikujem stvari, a meni se plače i to ne znam da radim – u životu nisam ljudski zaplakao, a zaplakao bih sada radosno, uživo, kukajući nad samim sobom, a to je najjadnija vrsta plakanja i stvarno sam neuk plakati nad sobom – plače mi se jer shvatam da sam sve dalje od stvarnosti i od tebe koja si, u stvari pored mene, ali moj život ubrzava dalje i idu dani, dalje, što dalje od jednostavnog življenja, hoće moji živi sati da se sakriju od vlastitog prolaženja, dok smišljeno i ubrzano jure ka ponoru gde sve prestaje, tamo gde uspravno stoji nesavladivo ponosna i gadnooka poslednja komadina života: mrskoljudska moćna tmina.”
(Hoću da budem s tobom, hoću da te ubedim da si me pobedila i da istovremeno pobednik budem i ja. Kako to izvesti? Ne znam, pomozi…)
„Moraš biti drugačiji“, kažeš mi ti i još mi kažeš: „…Od stotine u muškoj koloni ću ćuti reči: “želim te, volim te.” Moj instinkt mlade žene mi kaže da ću ćuti iste reči i od tebe: “želim te, volim te, želim te! …Kako da prepoznam lažne od istinitih? Iste reči iz svih muških usta zvuče isto u mojoj duši!”
… “Odlučila sam! Pomoći ću sebi, a i tebi, jer moje srce želi da ti pomogne da u mojoj duši izgledaš drugačiji od kolone! Primiću tvoje reči kao istinite, kao najlepše, jer to je moja odluka, hoću to, ja ću te napraviti drugačijim, pomoći ću ti da budeš drugačiji, pomoći ću ti da ovo vreme upamtimo kao naše vreme, pomoći ću ti da ostaviš tvoju prošlost, ako želiš to (veruj mi prošlost je žilava i otima se), onda ću ja da ostavim prošlost,(jer srećom ili nesrećom: svi na ovom svetu imaju prošlosti), onda ćemo protiv sveta i protiv svih otići zajedno u ljubav….”
“Na zavodljivim nogama žene prolaze pored osvetljenih izloga. Imaju lepe štikle; žene šetaju gradom i imaju divne grudi, imaju nove tašne, lepe oči, imaju pune usne, predivnu kosu, ali ja to ne primećujem, ne svidja mi se to, nije isto kao kada tvoje noge prošetaju ispred mene, pored osvetljenog izloga, kada tvoje telo ide pored mene, kada tvoje grudi zastanu ispred mene, kada me tvoje oči pogledaju, kada me tvoja kosa nenamerno dodirne po licu…”
* * *
I dok je tutnjao avionski motor s moje leve strane, a ispod mojih nogu bilo 12.000 metara letećeg straha izmedju Bostona i Düsseldorfa, ja, od sexi besa i muške nemoći što nas ženske tako lako vozaju u nebesa i s nebesa treskaju kada hoće u ljubavne močvare ispod sebe, poručih dupli whiskey, izvadih telefon, pronadjem zapisane poruke, otvorim moj email i sam sebi poslah po ko zna koji put sve ovo ispisano, poslah sebi rečenice o ljubavi što sam namenio njoj – koja me je čekala da se vratim, a nije, koja je sa mnom, a uvek je s drugim, koja je htela da joj budem najdraži, a možda i ne; koja kaže da sam joj veoma, veoma drag i poseban, a možda i nisam; i da me voli, a možda i ne voli…Nikada više u mom jednosmerno komplikovnom životu neće biti takve ženske, niti će se roditi takva sve do Nove 2089-te! Ali, jebi ga, tada mene neće biti tu da joj pišem i šaljem neposlate elektronske priče!
* * *
Prespavao sam sam drmusanje busa od Beograda do Sarajeva gde me je čekao moj deda. S mojim starinom nastavih putovanje od Sarajeva do Splita, preko Sinja, Livna, Travnika i Kiseljaka. Vožnja je izgledala ko i svako vozikanje kroz Bosnu i Hercegovinu i komadom primorske Hrvatske: pozdravljanje, glasno ušmrkavanje (ne)željenog rastajanja , uzvikivanje: “Hajd’, uzdravlje, hajd’, vidimo se! Pa, ne’š sto godina biti od kuće!” Povici glasni, kratki; putnici i pratioci se čude nešto dok se pozdravljaju, uzmahuju rukama, virkaju kroz prozore u autobus: je li se udobno smestio ili smestila putnik ili putnica; podobro žmirkaju da izbegnu odsjaj svetla na staklu…ali, ne vredi, novi autobusi, ne mo’š videti jedan pokret, a kamoli celog čoveka gde seda i na koje mesto se udobno zavaljuje i ubeđuje se da je izabrao baš najbolje sedište u autobusu tog dana i te godine…
Putnici su izgledali ko i svi putnici s planom da se tog dana i tih sati premeste iz jednog grada u neki drugi grad ili mesto; znojavi, sramežljivi, pričljivi, gladni, žedni, vade umotane sendviče, plastične flašice s vodom, limenke Coca-Cole, pivske flaše s prepoznatljivim naljepnicama, a sve uz komentar: “Uuu, majku mu, kud se prije smlači?” Čeprkaju po najlonskim kesama, malim torbama, duguljastim sportskim ruksacima i džepovima punih suvih mrvica iz nekoliko bivših autobusarenja…
Vozni krajolik (što bi rekli moja braća Hrvati s materine strane), počinjao je srebrenkastoprljavom, Sarajevskom maglom i pejzažem umotanih, bosanskih brda oko Sarajeva i poznatim uskim sarajevskim ulicama kojima je bilo zajednicko 2-3 reči u tom prirodnom planinskom procepu: tamo-amo, levo-desno, uzbrdo-nizbrdo. Od te bosanske gradine truckalo se dalje srednjukavom Be-Ha , preko Kiseljaka i Travnika, gradića koji još uvek pri pominjanju imena zakači sećanje na vremena dok je bio živ Bosanac Ivo Andrić, jedini koji ugradi sve tri naše, balkanske vere i naroda u Nobelovu nagradu – i gle čuda: to se baš desi pre pola stoleća u čudnovatoj, bezbožničkoj zemlji…To nije važno za priču sada, ne možemo na tu stranu historije (jer bismo onda ne samo o miru, već i o ratu i zlu, stradanjima i prolivenoj krvi)…A ova priča ne zaslužuje da se ide na tu stranu….Dakle, autobus dalje vozi ispod Kule starca Vujadina i preko Livna, umilnog gradića raširenog po obodu Livanskog polja, primorsko-kraško-brdskog naselja gde putnik namernik zasigurno oseti u ljudima i u zraku da počinje uveliko ikavski govor i Dalmatinski običaji pre vremena, a Bosna se još uvek piše službeno i traje “Oho-hoj!” i meša sebe s primorskim osećajem i krije se u krvi ljudi i okoline sve do granice sa Hrvatskom koja je tačno na pola puta izmedju Livna i Splita.
Autobus ko i svaki autobus, izgledom može ali i ne mora da potvrdi udobno ili neudobno klackanje od Sarajeva do Jadrana i šest-sedam vožnje kroz dve države…S vana lep, modro plav, sa nacrtanim srebrnim krilima kod vozačevih vrata, unutra moćan, pun tehnologije, obećavajućeg europskog komforta…Svi busevi se sada kupuju u inostranstvu radi dobrog izgleda i regularnog zaduživanja u Europskim bankama i obećavajućeg razvoja gde se gomilaju dugovi, a iza dugova, sve duži izgovori: ”…Hajd’, neka, da bolje živimo, jeb’ ga, vratiće neko valjda i te dugove; il’ ćemo ratovati opet, jeb’ ga, pozaboravljati sve, pa Jovo Nanovo!”.
Putni dan, udoban i sjajan u prvom satu, počeo je zevajući kroz putujuća usta u drugom i trećem, prepunih bešika u četvrtom i petom; u šestom satu s nosom koji se počinje puniti prašinom i slinama koji teraju putnike da kriomice uvlače kažiprste u nozdrve probajući tajno da oslobode noseve od suvih, naguranih smotuljaka.
Jedna neplanirana pauza bi odmah iza Travnika na zahtev moga saputnika, moje starine koji tako zavika u pravcu mog uva te protrese me podobro da su me trnci prošli kroz mokračni mjehur: “Heeej, majstore! Stani, bogati, moram pišati!” Na taj povik pola autobusa zavika isto ili slično upotrebljavajući sve moguće narodne sinonime za mokrenje, a ohrabreni glasinom starine. Ona druga polovina autobusa, čije mokračne bešike bijahu prazne, nadjoše vremena,(mirni i blagovremeno ispražnjeni) da se provaljaju kroz zrak smejanjem i pokojom mrsnom šalom, sećajući se svih ranijih, vlastitih, okašnjelih pišanja.
Moj deda (od moje hercegovačke strane krvi) je izgledao ko i svako muško telo koje je uspelo dogurati do devedesete: beo po glavi i s onoliko dlaka koliko dete pre vrtića ume da izbroji i pokaže. Da, obavezne svetloplave žile po vratu i šakama, široki crvenkasti nokti sa zdravim belinama pri dnu svakog nokta; višak kože na vratu i podvaljku, manjak mesa oko prednjih, proređenih zuba, s napuklim glasom koji se teško snalazi prolazeći venskim stazama i bogazama, staračkim žilama i prašnjavo-duvanskim putem od pluća do grla i usana; ah, gde je to vreme kada je on ljubio i grlio…
Ako obrišem sva njegova staračka međurečenična šmrcanja, ako povežem u jedno često isprekidana govorenja mog dede saputnika, ako preskočim 3-4 njegova tonjenja u brzi, starački san, ako zaboravim 4-5 delova usputne pričice o njegovoj voljenoj gospođi, moj babi Helgi, Nemici rođenoj u dalekom Novom Sadu, zatim, o Mostaru i stricu koji je pijan skakao s Mostarskog mosta; o nezaboravnoj lumperajki u gradu Nišu, o nepojedenim pastrmkama sa Ohrida i njegovoj, nikada neprežaljenoj ljubavi iz Ulcinja… Ako strpljivo i što lepše povežem u mojim mislima prepričano kazivanje što kruži oko Dinare: o devojci i jezeru – biću srećan i ponosan na sebe isto onako kao što sam bio ponosan čitav dan što poslije napornog dugosatnog letenja od Bostona do Beograda, a preko New Yorka i Düssseldorfa, ponavljam: dugosatnog straha, a da nisam pokazao nikome kako sam se plašio da će se nešto desiti i ja propasti odozgo i da će me nestati, bez veze i bez smisla: uvek sam mislio da u životu treba lepo umreti i po mogućnosti, kasnije, mnogo kasnije; zbog toga postoji moj Bog da mi pomaže, a ne odmaže, jer on je bog, a ne neobičan čovjek kao ja, s milion prohteva i zahteva koji se češće redaju i menjaju nego li časovi na noćnom budilniku…
Devedesetogodisnjak je počesto u pričanju kidisao na mene i jezikom i telom kao da hoće i fizički da ubedi sagovornika u ono što troši svoje pripovedačko umeće – vozač autobusa mu je i nehotice pomogao u navaljivanju putujućeg tela na mene; svakom krivinom sam osetio mog starinu kako mi se uvaljuje u krilo, ne prestajući pričati priču o lepotici i jezeru… Dakle, ako obrišem sva dedina šmrcukanja dok mi je pričao; evo kako bi se sleglo to kazivanje o toj, čudom nad čudima, zgodnoći-devojci i jezeru koje se zaljubi u dugokosu lepoticu koja mu niti po veri, niti po krvi, a niti po vodi i narodu nije mogla pripasti…Moglo je kratko trajati samo onoliko koliko dve duše titraju u odsjaju sunca na površini jezera, dok senke od drveća, života i planine ne savladaju ljeskanje zaljubljenje bistrine….pomozi mi Bože da prepričam onako kako sam čuo i zamislio da je bilo…
* * *
Debelu deceniju ranije, prve dve sedmica osmoga meseca u toj godini, u hotelskom kompleksu nedaleko od jezera bio je veliki symposium: Zdrava hrana i ugostiteljstvo u našem dijelu svijeta. Najbolji šefovi kuhinja Four Seazons, Hiltona, Hyatta…i mnogih drugih hotela zvučnih naslova su bili okupljeni da razmene iskustva i kulinarske interese okolnih zemalja i velikih gradova. To bi bilo u najkraćem zapisan onaj dosadni delić objašnjenja kako, gde i zbog čega je došla ona podno ovog kraškog niza planina, tako blizu moje Dalmacije u kojoj sam rastao… Deda nabroja zemlje i gradove iz kojih su bili pristigli najtalentovaniji kuvari: Austrije, Sofije, Dubrovnika; iz Grčke, iz Budimpešte, iz Srbije…Umaga, Trsta, St.Stefana, Praga, Bratislave…(Onda odmahnu desnicom kao: “dosta nabrajanja”; desnica huknu kroz vazduh pored mog lica – više je izgledala na šapu vuka s Dinare nego na ljudski deo tela, bože me ‘prosti..!)
Put oko jezera (kojim je ona volela trčati tih dana!) je bio krivudav, uguran u gustiš i drveće, prašnjav, kamenjav, nesiguran u postojanju. Tu i tamo skupina poleglih travki, neke već nesrećne pre vremena u svom, travnatom životu: dobro ugažene i bledunjave – usudile su se izrasti usred staze, tamo gde noge hoće i vole da nagaze nasigurno da se vlasnik hodanja ne saplete i ne posrne i ne nastrada, naročito u kamenitom delu Dinare koji se lepo može videti od Livna, ali još bliže od Trilja i Splita; tu i tamo gde s desne strane nema zelenila, već umesto ograde od drveća, grmlja i uguranog silnog kamenja među njihovim korenjem – samo je planinski svež vazduh bio neprijatno spreman da nepažljivog šetača pusti da poleti uz stranu, kad mu nehotice leva noga besmisleno krene na desnu stranu i telo se odvali nizastranu, tamo gde je jezero najdublje i najopasnije…
Krupnih , sjajnih očiju, punih, rumenih usana koje mame poglede ko rumene gladiole razigrane leptirove! Hoću dalje da je opisujem, ali nemam reči…nedostaju mi! Eto, tu se može zastati i ovo dodati: rečnik srpskog jezika, a niti rječnik hrvatskog jezika još uvek ili uvijek kasne sa novim pojmovima, izrazima ili rečima koje bi valjda pomogle opisati užitak koji zaplamti u mislima i muškim očima pored nje i njenog tela, njenih očiju i njene lepote.
Volela je da trči svako jutro, negujući tako dušu i telo: dušu, da bude sigurnija i jača u ovom teškom, raspuklom vremenu, a telo da bude lepše i trajnije od svake nepredviđene životne napukline…I volela je da se kupa gola, kad god bi za to ukazala zgodna prilika – svi ovi podaci logički su me navodili na zaključak da se sve desilo bas kako jeste i da ljubav u jezeru, u moru ili ispod tuša, može da se desi – svuda gde ima dovoljno vode da se telo sakrije u moćnu masu kretanja i da se opusti i preda dušu i telo maženju vodenom mlazu i vodenoj snazi unaokolo…
Dakle, vidim je dok skače priljubljenih, ispruženih ruku nad glavom i zategnutim, ispruženim nogama u jedno: predivna figura nage devojke u blagom luku ide ka vodi, a jezero ječi od zadovoljsva – sklopi ono svoje vodene dlanove oko nje, bučno šumeći – ona zaseče rukama vodu prepustivši se užitku plivanja i osećaju koji se stvori u njoj od stotinu dodira vodene bistrine po njenom golom, nesputanom telu. U plivanju se okrete na ledja i njene grudi i bedra blesnuše u punom sjaju – jezero ju je pokrivalo i otkrivalo ljuskajućom vodom, sunce se prelamalo na belini njenih grudi i stomaka, kosa se raširila po površini jezera oko njene glave kao neki sjajni luk što samo imaju sveci i svetice…
U početku je mislila da je to slučajno, da je osetila zadovoljstvo koje joj zatrese telo kao mladu stabljiku olujni vetar – skoro sat vremena odmarala se na obali uživajući u sunčanom danu, ali, istovremeno, misao o malopređašnjem zadovoljstvu nije joj dalo mira ! Morala je rešiti zagonetku ponavljajući igru s vodom! Videlo se to po sigurnosti njenog plivanja, po žestini užitka kojeg nije zaustavljala, nije htela, nije znala, ko bi to znao…Postoji li neko u ovom svetu ko ume i koji hoće da valjano prepriča žensku dušu?
I razgovarali su…i bili zajedno.
Plivajući devojka je pričala jezeru u mislima, a ono joj je odgovaralo na njegov način; bučnim talasima kada mu se nije svidelo šta mu kaže, titrajima vode kada je bio zadovoljan; odgovaralo je rumoreći vodom tamo-amo; smejalo se jezero poklicima jezerskih ptica, pričalo joj o sebi šumom vrba koje su se nadnosile nad vodom…Oseti prijatno golicanje po tabanima i dlanovima, oseti kako je voda miluje izmedju nogu…po butinama, niz kolena i listove, preko članaka…Opružena po vodi, zatvori oči; njena gornja usna pri desnom kraju zaigra nehotice u grču sladostrašća što joj se razli telom…
Nedelju dana posle su izgledali jedno drugom kao da se znaju od pamtiveka…. Bilo je previše očito, lepo i bučno u njenoj duši i telu da bi bilo slučajno – jezero se trudilo da joj bude lepo i njen urođeni, ženski instinkt je to shvatio:…Voda se otklopi, rascepi se u strane, njeno telo ulegnu u useklinu vode kao u nečiju zaljubljenu dušu…Kako se razdvoji oko njenog golog tela, tako se jezero još brže zaklopi, zagrli je čvrsto hladna jezerska voda vrućeg srca i razigra joj krv u njoj; pokreti iskusnog plivača zagrejaše je brzo, brže nego što je očekivala. Osećaj prijatnosti je kliznuo po njenom vratu, ramenima, laktovima..,osećaj lagodnosti, zagrljenosti, uzbuđenja liznuše niz kičmu, niz njena ledja, poskoči voda preko oblina njenih bedara pa sjuri niz butine, kliznu na kolena i listove i zaokruži se na stopalama…Zašto lepe žene skoro uvek imaju malena stopala?
Dani su se nizali, neobična ljubav je rasla ko iz vode. Svakim satom, svakim danom i jezero i devojka su bili opušteniji, bučniji, uživajući u neverovatnom skladu topline bistre vode i lepote lepotice, vrućeg leta i nepredviđene bliskosti.
…Tog zadnjeg jutra, četrnaestog dana meseca avgusta, pre odlaska, nije plivala, nije trčala. Lagano je, nogu pred nogu samo prošetala već znanim putićem oko jezera. Stajala je dugo, dugo, bez reči i bez pokreta pored vode. Pre nego li se okrenula da ode zauvek, tiho je prozborila: “Ti ćeš ostati u mom srcu, zauvek! Najprijatnije iznenadjenje mog života! Moram na put…Zbogom…”
Priča o njih dvoje nije krenula odmah – desilo se to godinu posle – kad su usred vrućine vrbe oko jezera počele da se suše i lišće počelo opadati pre jeseni, a voda počela izbacivati mrtve ribe i sitne ptice što su na pojenje išle… Pođe priča sama od sebe: jezero se setilo lepotice nad lepoticama; čekalo ju je tih dana i bol za njom je bio toliko jak da se bistrina zamuti, da se zdravlje vode poremeti te ptice i biljke počeše oboljevati… I tako bi sve do sredine meseca kolovoza…
Od septembra voda se razbistri i ptice zapevaše opet…Do sledećeg leta, do kraja sedmog!
Prve dve nedelje. Početkom osmog. Voda mutna, mrtva, unaokolo ptičjeg smeha nigde ni za leka.
I tako evo godinama…
* * *
Dok sam sanjario i sklapao u glavi krajolik: kako je bilo lepo jezeru dok je bio s devojkom, kako priče o ljubavi traju duže od priča o ratu i ratovanju, deda me munu u rebra naglo i nepredvidljivo, upita me nešto treće ili četvrto (što blage veze nije imalo sa lepotom devojke o kojoj je pričao) i tog trena me zacrveni, zbuni, promeni mi disanje, jer zbunjenost mi uvek deluje na disanje – setio se deda priče o njegovom dedi i detinjstva provedenog u Grčkoj i Solunu; htede da me uključi u njegovu priču sa strane, da me probudi iz sanjarenja, nisam mrdnuo, pravio sam se da spavam, a deda bio spreman već ya novo kazivanje, ali ja nisam bio spreman – zbog starine odlucih da ovo kazivanje (koje sam prvi put zapisao na mom hrvatskom), zapišem mojim srpskim jezikom (srećom, mogu kako hoću!) i pošaljem g-dinu Predragu Peđi Milojeviću u Srbiju da objavi kazivanje o Jezeru (iz moje prve domovine) i nesudjenoj miss planete: Lepotice nad lepoticama (iz moje druge domovine), a njene otadžbine, iz Predragove male, velike Srbije.
P.S. Eto šta ti je čovek: hoću na silu da ubacujem moje privatna šmrcanja i da završim svojim ljubavnim problemima, hoću da čujem od dede priču o besmrtnosti lepote devojke, o ljubavi koja je trajala, a osuđena pre trajanja da ne traje – ali čovek ne bi bio čovek da, dok slusa priču, ne upetlja samog sebe tamo gde mu nije mesto i počne i o smrti i o verama, ratovima i izbeglima, o autobusima i autobusnim linijama i strahu od letenja, o svojoj ljubavi i problemima i spetlja i zaplete i sebe i legendu koja nastaje u istu senku drveća i planine; a znamo svi: senke su stvorene da se šire i prošire i umanje sjaj svega pa i ovog mog govorenja, a ništa u stvari nije važno i ništa ne ostaje, ni rat, ni mir, niti pun stomak , a niti pun novčanik – samo je ona besmrtna, ona, daleko preko oceana, pored nekog Bostonskog jezera, ili ova ovde iz ovog pripovedanja; nema veze gde je, uvek je samo jedna i neponovljiva: s dijamantima umesto očiju, u svoj svojoj lepoti, uvek naga u jezerskim mislima i lepša od svih boginja zajedno. Ona je zemlja. Dok se kupa podno planine u bistroj ljubavi koja je vlažno obleće i moćnom strašću dodiruje i protresa je u užitku i sakriva samo za sebe, a istovremeno otkriva meni da bi i nas treslo jednako sladostrašće za sva vremena – Bože, hvala ti. Amen.