”Halo.”
”Gospodin Popović?” Čuje se glas sa druge strane aparata.
”Zavisi.”
”Ne razumem. Da li ste vi gospodin Milutin Popović?”
”Rekoh zavisi. Ako ste iz nekog vojnog odsjeka,onda ste pogriješili broj. Ako ste donosilac neke loše vjesti, onda me bolje zaobiđite. Dosta mi je loših vjesti za narednih petsto poziva. A ako je nešto drugo, onda bih vas molio da se prvo predstavite.”
”Uh, gospodine Popoviću, ja sam Goran Arbutina, iz agencije za nekretnine. Zovem vas da vam kažem da smo konačno našli kupca za vaš stan. Tako da vest može biti tumačena kao lepa.”
Nastade nekoliko sekundi tišine. One neprijatne tišine iščekivanja. Kao da se deševa nešto neočekivanao. Ustvari, više kao da je neko ogromno iznenađenje u pitanju.
”Bojim se da vas nisam najbolje razumio, gospodine iz nekretnina. Sad sam siguran da ja nisam gospodin Popović kojeg vi tražite.”
”Opet vas ne razumem. Da li je to Milutin Popović? Ulica Bogdana Timofijevića, Karaburma, Beograd?”
”Sve je potpuno ispravno. Osim jednog malog detalja. Ja nikad nisam stavio stan na prodaju. Niti sam kontaktirao neku agenciju za takav besmislen potez. Pa ja sam ovaj stan kupio prije nepune dvije godine. Kao da sam osjetio ovo sranje. Još uvjek planiram da zaboravim one moje bosanske krajolike i da konačno neđem neku ženu da ispunimo ovih nekoliko zidova grajom dječurlije. Kakva vas prodaja spopala?”
Sad je nastao potpuni muk sa druge strane žice. Neki od mnogih detalja se ne uklapaju u ovaj razgovor. Čuje se neko šuštanje papira i tipkanje sa druge strane. Nervozno lupkanje.
”Halo, gospodine nekretnino. Hoćemo li konačno razjasniti ovu situaciju. Znate, osjećam se malo glupo. Ne djelujete mi kao neki šarlatan ili zajebant, što bi rekli oni moji preko Drine. Uh, Drina. Al’ bi prijala sad na ovu toplotu. Halo,jeste li tu?”
”Samo sekundu, gospodine Popoviću. Moram da pogledam nešto u kompjuteru. Oprostite, molim vas.”
”Ma valja. Opraštam. I molim te, ne moraš više biti tako zvaničan. Zovi me Mile. Ja ni sa jednom ženskom nisam pričao ovako dugo koliko sa tobom. Jebo te, ko da smo neki jarani. Imao sam jednog Arbutinu u srednjoj. Iz Šekovića. Da nisi i ti iz Šekovića. Ima vas tamo.”
”Izvinjavam se. Ne, nisam. Nemam nikave veze sa Bosnom. Ali to sad nije bitno. Prokleti kompjuter. Stalno baguje. A-ha. Evo ga. Petnaesti maj tekuće godine. Potpisan ugovor između Milutina Popoića i agencije za nekretnine “Kvadrat na kub” o prodaji stana u naselju Karaburma, bla bla bla… i ovlašćenje da se prodaja može izvršiti direktno sa kupcem.”
”O jebo te. Stvarno počinješ nervirat’. Dvije godine izbacujem ove apostrofe iz govora, ne bi’ li se malo uklopio u sredinu, ali ti ćeš me dovest’ do lud’la ako me ‘vako nastaviš jebavat. Ne prodajem jebeni stan.”
”Gospodine Mile. Da li bi ste došli do nas? Ovo je sad već preterano loše. Kupac je već ostavio pozamašnu svotu novca kao kaparu za stan.”
„Uzmi jebene pare i vrati ih. To je neka jebena greška GREŠKA. Razumiješ li srpsko-hrvatski jezik? GREŠKA. POGREŠKA. I nemam namjeru da idem sad igdje, treba Jovana da mi dođe na kafu. Znaš li kakva je Jovana? To je najljepša treba koju sam vidio. U Zenici nema takve. A jebav’o sam po Zenice. I sad da ispalim najljepšu trebu u Beogradu da bi se jebav’o s’ tobom i tvojim glupostima. Ma odjebi.”
”Oprostite, Jovana Filipović?”
”Ne seri. Kako si znao kako se preziva?”
”Ustvari Filipović je devojačko prezime. Udata Popović. Vaša supruga. Ona je takođe potpisala ugovor o prodaji stana.”
Za malo da mu ispadne slušalica iz ruke.
Šta priča ovaj levat. Garant skrivena kamera. To je sad popularno. To sad rade i na telefon. Dogovore se sa nekim od moje raje, postave kamere i onda te jebavaju. A onaj papak od Dragana se voli levatit na taj fazon. Samo drka raju. Ali nema veze. Dobar je. A zna koliko mi se sviđa Jovana. Joj što me izjeba. Nema veze. Vrati ću mu. A sad ću da prihvatim igru. Ma jebavaću ih do bola.
”A sad sam se sjetio. Agencija. Joj koji sam ja kamen. Jebi ga jarane. Udarila mi ljubav u glavu pa se pogubio. Ma ja. Prodajem stan, da bih platio starački dom za mene i babu. Znaš, i ona je postala već malo izgubljena. Teško joj se popet’ na treći. A lift ne staje na svakom.”
”Uh. Stvarno ste me prepali. Bio sam ubeđen da je neka šala. Ali vi ste i poznati kao šaljivdžija. I ako u tim godinama. Uvek raspoložen za šalu. Upravo takav je i bio dogovor. Da se deo novca uplati u starački dom “KONAČIŠTE”, a ostatak na vaš račun u Rajfajzen banci. Da li je tako?”
”Ma ja. Pare u dom, a meni ako ostane za cigara, biće dobro. Samo nemoj u tu banku. Nema je u mojoj ulici. Može u Privrednu Banku Sarajevo? Oni su meni pravo dobri. A tu su na prepišat’ od mene. A na šalteru radi ona Milena, dobra ko sremačka slan’na. Sapunjara. Masna, hahahahaahahahah.”
”Opet vas ne razumem. Je l’ se opet šalite?”
”Znaš šta, papci. Jebo te Dragan. Provalio sam vas papci jedni. Mene ste našli. Pa nije Mile otišo iz Zabrđa da ga jebete sa nekim skrivenim kamerama. Ajd sad zdravo, stiže mi Jovanica, joj kako je dobra, i da vas više ne čujem. Samo mi reci na kojem će kanalu da bude ovo?”
”Gosn Mile, sad je stvarno dosta šale. Dajte mi vaš broj mobilnog da mogu da dam gospodinu koji je kaparisao stan, da se dogovorite oko detalja.”
”Šta da ti dam? Šta je mobilni? Šta me jebavate? Jarane probudi se. Ako ovo bude na 3K za Novu godinu, bar ću se ismijat k’o lud.”
”Gosn Mile, taj 3K ne postoji skoro pola veka. I kako to da sam našao vaš broj fiksnog telefona koji ne postoji već dvadesetak godina? O čemu se ovde rad…” tutu tutu tutu tutu