Putovanje na Mars
Nudiš mi putovanje na Mars
odlazimo kao imena u kapsuli
moje tijelo- krhotina antimona
što levitira nad staklenim očima
s pupkom prikovanim na korodiranu cijev
ti indukcija tuge- velika smrtna masa
parabola protkana mržnjom
depresija u potopljenom larnaksu
pričestiš se kad ti je želudac gladan boga
ti ne želiš da od tebe radimo sveca
ti želiš samo pravocrtno gibanje prema uništenju.
Halucinacijske alijenacije
Ako ikada budem tvoj ljubavnik
ne poželi da se sastanemo u razlomljenom ogledalu
bolna je porezotina krhotine u kojoj se zrcalimo
padneš li preda mnom u svome bijegu
zapamti da ovo utočište više nije boležljivo
vulgarna slina koju mi šalješ
veći je iskaz ljubavi i od pepela samljevenih
osjećaja istrgnutih iz ljubavnog uznesenja
poželiš li me obujmiti svojim rukama
pazi da ne puknu tektonske bujice prijezira
ili umrtvljene živčane stanice
izgubiš li me u hrapavom glasu dok jaučeš
moje ime kojim je tvoje tijelo žigosano
pokušaj ne pustiti suzu uprljanu bludnicima
nevinijima i od mene samoga
ako sam ovdje odstrani me zaklapanjem očiju
i udari me šakom tamo gdje najviše boli
udari u sebe
zamotaj me u plahtu ili mi ostruži dlake žiletom
izljubi mi tijelo užarenim cigaretnim poljupcima
zatoči mi dušu i zapitaj se što će biti
ako ikada budem tvoj ljubavnik.
Camera obscura
Rekao si da živimo u gradu koji ne postoji kada odemo iz njega
s povratkom skrijemo se na ogoljene otoke koje gradimo
i izležavamo se na purpurnim čavlima
rekao si da sutra će biti oblačno s mogućnosti samosakaćenja
ali pobjeći ćemo s rotacijskih vješala i skinuti sa sebe plamteće čvorove
kada je reducirana svjetlost u prostoriji tvoje tamne smeđe oči
progutaju zjenice i ne mogu više s njih čitati poeziju
ti ne bježiš kao drugi nesretnici već skineš sa sebe koloristiku
i zbog fatalističkih rezova dolazi nam do saturacije u pogledu
vidim te otoke i pomalo me straši što ovaj moj ne tone u propast.
Hermetično srce
Sjena ti je pregažena na pločniku
pojavljuješ se kao papirnati ždral
ili sveta voda kojoj se opireš
na žalu slažeš oblutke i gađaš sunce
što tone u izgladnjelo more
u epruvetama čuvaš zamišljenu
marsovsku zemlju i uzgajaš
biljke mesožderke koje hraniš
svojom ostruganom kožom
kada plačeš to nisu suze već prah
pušeš ga svima u oči kako bi sakrio
svoju nagost i krvave rane
po kojima pljuješ jer nitko drugi
ne smije staviti zavoje na tebe
ako iskrvariš pred nekim
dok ti koljena pucaju od težine utega
nad tvojim diskovima
ušuljat ćeš se u stanice cvijeta
i procvasti u božjem vrtu.
Moji su zidovi vidjeli masakr komaraca
Posudio sam dvije šivače igle i guram ih u utičnicu jer muškarci vole gurati stvarčice u rupe
teško je ozbiljno shvatiti nekoga tko opsesivno penisom prodire u tuđa međunožja, a jednu rupu nikako ne zna popuniti
noću kada misli kreiraju nadrealne svjetove on vrišti kroz kožu i osjeća da mu netko cijepa prsni koš
susjedi ga ne čuju jer susjed imaju uši samo za vlastite vriskove
nikome ništa o tome ne govori i nitko nikada to ne spominje
dok jednog dana svi ne umru od praznine i stope se s bezdanom svemirskog prostranstva
od svih životnih udisaja najdraži mi je onaj neonski s okusom hašiša
neki tugu pokušavaju riješiti alkoholnim pićima i neki tuku svoje žene kada dođu svojim kućama
ja plovim titrajućim valovima svojih misli i jedino dižem ruku protiv sebe samoga
noću kada tijelo nepomično leži u krevetu njegove misli stvaraju parazitske slike neukusa
prijatelji to ne mogu vidjeti jer su slijepi na tuđe vizije i boje
nitko nikada ne oslika onaj život koji živi iza zatvorenih kapaka
a onda jednom svima oči zaspe boja i od crne tamnija
mrak kida titanske niti paučine što mi se u glavi ukrstiše u naličju tebe
svoj bijes obilježavam različitim okusima- tvoj okus je gorka kava i autodestrukcija
noću kada svi bježe u pećine vlastitih pomračenih umova
ti blještiš pod sumpornom lampom i dišeš, a sav si mrtav
iako nismo mrtvi jedno drugome idemo na sprovod
i jednog dana doista osjetimo gorčinu umrtvljenih pupoljaka
moji su zidovi vidjeli masakr komaraca
nepodnošljivo je nalaziti se u sobi koja odiše brojnim samoubojstvima
noću kada divlje mačke sjaje iz obližnjih grmova, a ptice šapću posmrtni marš
susjedi se vješaju o grede svojih krovova.
Denis Ćosić ima 20 godina. Student je druge godine turističkog menadžmenta u Zagrebu. Rođen je 1996. godine u Karlsruheu u Njemačkoj. Pisanjem se počeo baviti u nižim razredima osnovne škole, a ozbiljno se tome posvetio u srednjoj školi redovito sudjelujući u literarnim skupinama, na pjesničkim večerima i natjecanju LiDraNo. Sudjelovao u večeri poezije pod nazivom Pamela, večeri čitanja i slušanja autorske poezije uz instrumentalnu pratnju benda The A!, koju organizira neprofitna organizacija Ocean Znanja. Jedna od njegovih pjesama uvrštena je u antologiju u čast Charlesa Baudelairea, koja je pod pokroviteljstvom Zvezdanog Kolodvora, e-časopisa za umjetnost i kulturu. U slobodno vrijeme puno čita, a područja koja ga zanimaju su psihologija, astronomija, antropologija i filozofija.