Ime mi je Miloje. Možete me zvati i otac Miloje. Ako baš hoćete.
Ja sam sveštenik ili što bi ova naša bedna rulja rekla – pop. Ne mogu nikako da nauče da ja nisam običan seoski pop koji prepodne zvoni u crkvi, a popodne ovce čuva. Ja sam protojerej. To svaki učen čovek zna kad vidi onaj moj zlatni naprsni krst tokom službe. Al’ šta krdo zna, osim da viče spremaj pare, eto popa.
Pre nego što počnemo, dozvolite mi da vam ispričam jedan vic o popovima. To jest o nama.
Pričaju dva popa:
– Joj, znaš šta mi se juče desilo. Dođem juče u manastir, uđem u prvu ćeliju, reko malo da se odmorim pred liturgiju, kad tamo časna sestra, i to leži, gola na krevetu!!!
– I, šta si uradio, pita ga ovaj drugi.
– Pa pokrio je, šta drugo. Šta bi ti radio? – upita ovaj.
– Pa isto bi slag’o, k’o i ti…
Hahaha, da se našalimo malo. Pa ljudi smo. Bog smeh ne brani. Hvala Bogu.
No, gde smo ono stali? Aha, znam.
Vi me slobodno možete zvati pop. Al’ čisto da znate, da ja nisam običan pop. Zašto nisam? Prvo zato što živim u gradu, to jest varoši i sa selom sam odavno raskrstio. Drugo što sam ja silne škole i ozbiljnu nauku izučavao ne bi’ li došao ovde gde sam. Sa ovcama sam takođe raskrstio. Mada sa jaganjcima nisam. Ništa lepše od pečenog jagnjeta onako vrućeg. No, nisam o tome hteo, njemu ću se kasnije vratiti kad završim sa vama.
Počesmo o mom školovanju. Tri sam bogoslovije izmenio, dok nisam našao onu pravu. Dve sam samovoljno napustio, a iz jedne su me isterali zato što sam hteo da učim. Na kraju sam našao odgovorajuću. U njoj nisu štedeli na hrani, nisu nas terali preterano da čitamo, već prvenstveno da slušamo. Tamo sam se naučio i disciplini i postu. U bogosloviji smo postili za sve velike praznike i to do podne. Bilo je i izuzetaka. Ti ludaci, da Bog oprosti na izrazu, postili bi mesecima i molili se svakodnevno po nekoliko sati, zapostavljajući sve druge i preče obaveze. Kao što je, na primer, redovan odlazak u kladionicu. Al’ neću o njima. U svakom žitu ima kukolja. Znate i sami.
I tako sam mučno učio svakodnevno. Od knjige sam pravio skripte, mada češće od skripte nove skripte. Nisam mnogo voleo da čitam, više sam voleo da bojim. Uvek sam imao tu umetničku stranu. Al’ što čitati? Kad se suština ne može očima sagledati, ko što ono kaže ona jedna poznata knjiga. Ja mislim da ju je napisao neki Srbin. Neki Antonije. No imajući to u vidu, markerom bih bojio tekst sa takvom preciznošću da biste se zadivili. Pa tako, kad sve lepo okrečim jednom bojom, onda uzmem drugu, pa nanovo. Žuto, zeleno, roze. I znanje samo dođe.
No dabome, kada svrših sa naukom, dođe red na najvažniji zadatak u životu svakog popa. Oženiti se. Trebalo je triput premeriti, a jednom preseći. Izbor je bio veliki, a morao sam da se odlučim samo za jednu. Mislim, zvanično. Izbor je pao na kćer gazda Radovana. On ti ima cementaru. A pre je pravio kreč. Kažu da je pun ko brod. Ni sam ne zna koliko ima. Ima i stanova nekih, i ovde a i tamo, po Beogradu. Može od rente samo da se živi. A muškog naslednika nema. I sve će to ostati meni, to jest nama, to jest njima – našoj deci. Ima da uživaju! Ako sam se ja mučio, oni neće.
Prvo htedoh Darinku. Al’ se proču da je nešto bolešljiva. Stalno dolaziše u crkvu i tako se usrdno moljaše kao da od neke bolesti pati od koje nema leka. Dok bi naš popa pevao, njoj sve nešto oči kao da su pune suza. I tu meni bi sumnjivo. I ja se tu malo stuknu.
Al’ ko što vam rekoh. Gazda Radovan beše dobar čovek. O kakva je to ljudina bila. Pa onakav grmalj sa širokim licem i onim gustim brkovima, ko ga ne bi poželeo za tasta. Kad ga vidim prosto me nekakva milina obuzme. U crkvu kad dođe na svaku ikonu po crvenu novčanicu metne. Duboko se pokloni, poljubi krst pa i njega dariva. Pa stane u stranu, neće da se nameće. A ja da mogu, u sred crkve bih ga stavio, da ga gleda sav onaj narod. Uzor da im bude. O Bog mu rajsko naselje podario!
I zbog takvog čoveka uzoh Drinku za ženu, Darinkinu sestru. Beše em mlađa, em lepša. Taman je počela da dobija one devojačke obline. Još kad poraste malo. Biće avion.
I napravismo svadbu. I to kakvu svadbu, od hiljadu zvanica. Zvasmo svu rodbinu, i sa moje i sa njene strane. Venčao nas je vladika lično. Bilo je brate dragi i da se i jede i pije koliko hoćeš. Tog meseca nijedna ovca, u celoj okolini, ne zableja u toru, jer sve poklaše za našu svadbu. Al’ tako i treba, jednom se pop ženi.
Pošto se svrši proslava, preselismo se u varoš, gde nam blagočestivi Radovan dade tek sagrađenu kuću da se u nju uselimo. Ja se otimah koliko mogu da ne treba i da me je sramota od tolike njegove dobrote, al’ on navaljivaše, da ja na kraju, da ga ne uvredim, popustih i on je na mene prepisa. I tako i bi.
A Drinka se pokaza ko dobra. Krotka beše poput nekog jagnjeta. Kako me je upoznavala, tako me je sve više volela. Svaki dan bih joj donosio poklon. Nekad šešir, nekad čizme, a nekad plećku. Njene oči bi se caklile dok bi otvarala dobro uvijen poklon. A onda bi mi padala u zagrljaj. I onda bismo se oboje potpuno predavali glavnoj dužnosti svakog braka. Valjalo je ovu silnu decu izroditi.
A od dece imam četvoro. Tri sina. I sve ih dadoh da bogoslovlje izučavaju. Valja neko moju službu nastaviti. Neću ni ja doveka. I dobro uče, ne žale se na njih. Pošaljem im para da imaju, da ne oskudevaju. Najmlađem kupih novi telefon. Tek što je izašao. Nijedno popovsko dete još ga nije uzelo. Treba mu za školu. Gde da dođe sa nekim starim, pa da mu se druga deca smeju. I da misle da smo sirotinja. Il’ ne daj Bože da sam škrt! E nije pop cicija!
Šta ćeš, kad se mora.
Kćer udadoh za jednog jereja, tu iz Šapca. Njegov otac uvozi polovnjake iz Nemačke. Dobro im ide. Dobro se slažu. Ništa im ne manjka. Hvala Bogu.
Živim skromno kao i svaki dobri hrišćanin. Pomažem koliko mogu. Pozajmio sam pare nekom slepcu, izvinite na rečniku, kaže treba mu za malu. Mora da naočare nosi. Ne vidi. Nije ni čudo mora stalno da visi za kompjuterom.
Juče je rekao da će vratiti. Al’ ne vraća, vrag ga odneo. Zar ja moram da ga podsećam? Ma čekaj, sutra ću ga podsetiti posle liturgije, kad budem držao besedu. Ima da se zacrveni kao ćuran. Jedva čekam. Al’ tako i treba, kad ne zna reč da održi.
Mi popovi, svim dobrim volimo da se pohvalimo. Dobrim kolima, novim telefonom ili lepom ženom. Pa tako ću i ja. Od kola imam golfa šesticu, od telefona ajfon isto šesticu, al’ onaj veći. Za ženu imam već gore pomenutu Drinku. Nisam je menjao. Hahahaha.
Propala je i ugojila se. Al’ ima svojih vrlina. Što je najvažnije ne protivreči. Kao i sve žene, samo ti njoj daj njeno sledovanje, bilo u novcu ili u naturi i budi miran. Al’ ona Mašova Ljiljana. E ono ti je žena. Kad prođe, od onih grudi nemaš gde drugde gledati. Same ti se oči za njene grudi prikivaju. Pa od muke na liturgiji kad je vidim, podignem glavu k nebu, ne bi li zaboravio i ono malo teksta što moram otpojati.
I tako ti ja posle službe svake nedelje, gde ću, no međ svet. U kafanu. Mada alkohol ne pijem. Uđem, sednem i naručim vino. Pa šta me gledate? Otkad je vino alkohol? Pa čime ja pričešćujem – alkoholom? Ne bulaznite.
Sednem za svoj sto i slušam onaj narod što priča. Pričaju jadni, ni sami ne znaju šta pričaju. Ko da pričaju samo da bi nešto pričali. Poput stoke kad preživa hranu.
Pitam ih ja:
– Je l’ teško?
Oni odgovaraju:
– Teško pope.
– Jeste vala teško – odgovaram ja i mislim se.
A ne znam ni što im je teško, niti zbog čega stalno kukaju. Navikli valjda da kukaju. Žale za Titovim vremenima. Kažu, bilo bolje. Ma kako je bilo bolje, ni u crkvu se nije moglo, a kamoli šta drugo. No svet jadan kakav je, navikao na kuknjavu, pa ne zna šta će drugo. Kad nema – kuka što nema, kad ima – kuka što nema više. Večito neko drugi kriv. Političari uglavnom. Al’ šta će ljudi i oni, bore se koliko mogu, al’ čoveku nikako ugoditi. Zimi kukaju – hladno. Samo da dođe leto. Leti im smeta vrućina, kažu nemaju da se rashlade. Samo da dođe zima. I tako.
Kažu dalje, mora se odavde bežati, ovde nema života. Ja ih pitam, a gde braćo? Gde je bolje nego ovde? Pa da znam da i ja bežim. A oni zdušno odgovaraju:
– U Švapsku.
– Ma Švaba vam je do juče ovde bio, Boga vam poljubim izlapelog! A vi biste za Švabom u Švabiju. Švaba proba i ne porobi nas i mi ga isterasmo. A vi mu sad na noge idete, ko kojekakvi sužnji.
I to naša omladina. Umesto da se žene, venčavaju, krštavaju decu, oni bi po svetu da lutaju. Eto kakvi su.
A oni će na to:
– Lako je tebi pope, naša su deca gladna.
– Ma kome lako, majku vam vašu!
Opsovah. Po srpski. Al’ šta ću kad moram, nek oprosti Bog, kad me marva iznervira. Gladni su, jer ne radite ništa.
– Zabili ste se u ove kafane i kukumačete ko neke žene. Za pivo imate! A za crkvu, 20 dinara na krst. E tako vam i Bog pomogao! Izvadite te ruke iz džepova! Pa na njive! U fabrike! U rudnik!
Kažu nema posla. I tome se čudim. Ne znam kako nema. Ja uvek sebi nađem nekakav posao. Nikad mi nije dosadno. Hvala dragom Bogu.
E znaš šta, nisam ja za ovu stoku, dobri moj prijatelju, njima treba čoban, a ne učen čovek poput mene. Ne umem ja sa njima, seljačim jezikom da razgovaram. I znaš šta, od ove godine, vodica je skuplja za 500 dinara.
Poskupela je struja, poskupelo je gorivo. Treba auto registrovati. Dve godine nisam menjao. I nek se samo požale da im je i to mnogo.
A skočile su i plate. Evo i sam gospodin premijer kaže da bolje živimo. Dabome. Valjda on zna. Pa ko će drugi, neće valjda ova marva iz kafane.
Nemam kud, od ove godine vodica je skuplja. Tako će da bude! Nek se nauče malo pameti. I poštovanju. Ako neće, nek beže svi! Gde im je bolje.
U Švabiju.