Gramofon u praznoj sobi
Zidovi pod mojim dlanom
oglušili od tajni
proplakali od uspomena
na svijet kojeg su ispratili
na one koji su otišli
tko bi im znao broj
Koliko vremena je prošlo
možda nekoliko okretaja
možda nekoliko tisuća
možda samo jedan
Nosili su lica
katastrofe, užasa
iskrivljena od laži,
kirurški nategnuta
da od iskrenosti
pucaju po šavovima
Gramofon u praznoj sobi
Gleda na prozor
bez pogleda
gleda kroz prozor
uvijek s pogledom na noć
i na propuštene prilike
Gdje su sada svi ti
dugo očekivani dani
pažljivo koreografirani trenutci
koji se nikada nisu dogodili
vrhunci romantičnih maštarija
koje se nikada nisu dogodile
savršeno skladane rečenice
koje su tako pošle po zlu.
Gramofon u praznoj sobi
a sat plače sam u kutu
zaboravio je svoju svrhu
ovdje vrijede neka druga pravila
Zidovi pod mojim dlanom
obojani bršljanom i hrđom
smrću u svim svojim oblicima
smiju se uspomenama,
izbljedelim od prepričavanja
koliko vremena je prošlo
koliko okretaja
možda samo jedan.
Portorož
Njihovi zubi tetovirani karijesom
I nokti s crnim horizontima
Zariti u moju kožu
Ne mogu mi ništa
Jer tako sam daleko
Tako nedostižan
Sreća je usamljeno mjesto
Moja majka umire svaki dan
Moja ljubav je izgubljena u crno-bijelom svijetu
Moji prijatelji su lica iz tramvaja
Gladni psi lutalice
Mole hranu koju neće znati okusiti
Nikada neće hodati kraj mene.
Jer na kraju i najuporniji ritmovi pogriješe.
Ja sam tvoje lice između dva ogledala
Koje nikada nećeš vidjeti i
Samo me mazohizam održava živim.
Ideš dalje noseći taj preskočeni otkucaj
Kojeg si ukrala mojem srcu
A ja samo nastavljam
Umornim koracima
Hladan i dalek
Hladan i dalek
Hladan i dalek.
Sreća je usamljeno mjesto.
Jednosmjerna karta za smisao života
I taj ja koga tražim
Odustat će na pola puta
Nestat u ritmu motora
Noćnog autobusa
Između digitalnog sata
I digitalne temperature
Više neću imati koga naći
Možda sreća drhti u sjeni
Najviše katedrale u kraju
Oko koje je uvijek mrak
I čiji je Isus bolesno blijed
Možda me ljubav čeka
U nekom planinskom selu
S pogledom na presahlo more
Zatvorenih očiju slušat ćemo kišu
I tražiti ritam po kojem bi živjeli
I pokazat ću prstom na kraj svijeta
Gdje više nema mene za pronaći
Ni ljubavi ni sreće,
Samo cilj, od oka nacrtan
I kada konačno umrem
Ispod toga reda-radi cvijeta
Oplakujte me
Slijeganjem ramena.
Happy place
I uđem
kroz malenu ledenu svjetlost
ili usamljene mjesečeve zrake
koje se igraju sunca,
noću,
kada nitko ne vidi.
Ulica po kojoj hodam je ranjena
Zvijer krvari kroz makadamske ljuske.
I sav metal je hrđav
kao ćelavi ženskar.
Prepoznaješ ga. I narugaš mu se.
Nema paranoje.
Sve strahove sam odstrahovao.
Svugdje su oko mene,
u svom najgorem obliku,
baš kako ih volim.
Zašute kada prolazim
pogledaju me ispod oka.
Ja sam njihov Stvoritelj.
I ne mogu do mene.
I tu je taj jak miris, jagoda,
tisuće mirisnih borića,
razasuth uokolo, umjesto snijega,
obješenih po ljudima, umjesto nakita.
Jedini zvuk su vriskovi u daljini,
ispred i iza mene.
Svi su nevjerojatno poznati,
kao da stvoreni mojim glasom.
Jedina svjetlost,
i onaj umirujuć zvuk sramežljivog tinjanja,
su generalne probe lomača,
sagređene za neke vještice 21. stoljeća.
I onda lomače polako blijede,
vriskovi se stišavaju,
neke boje dolaze odnikud,
kao pripiti beskorisni superheroji
zakašnjeli na mjesto zločina
i onda buka
posvuda buka
kojoj se uvijek vraćaš
kao majčinom glasu
zvuku zvona na vratima rodne kuće.
Svojoj najdražoj smrti.
Jutros neće biti samo mlijeko pred kućom
I dok se mljekar polako gleda kako klizi unazad,
čuju se sirene u daljini,
love tebe ili nekog tebi sličnog.
Možda trebam pratiti taj zvuk.
Nikada nije bilo vremena za brigu,
a sada je prerano za početi.
Razočaranje si samo sebi,
drugi te ionako samo gledaju.
Sjedim u tvojoj košari na
biciklu od kotača iz lunaparka.
Čujem misli svih usamljenih djevojaka
koje bdiju na krovovima.
Svakog časa može telefon zazvoniti,
ali nekako, nikako neće.
Gledam snove sve djece,
koja odrasti će u ono,
što naučena su da preziru.
Ostao bih ovdje zauvijek,
ali ništa me neće čekati.
I dobij drugu priliku,
i ponovi sve pogreške,
za koje nikad nije bilo prilike.
Razočarenje si samo sebi,
drugi te ionako samo gledaju.
Sve je savršeno.
Jedino može bolje.
Aplauz molim, barem reda radi
Moja publika ne plače.
Ne gleda zamišljeno u daljinu
dok sluša moje stihove.
Ne zatvara oči
pred valovima karikatura emocija
s kojima se ne zna nositi.
Samo sam vješt s riječima, ne boj se.
Moja publika ne govori.
i moja publika ne plješće.
Moja publika ne čita poeziju.
Moja publika sluša moje tihe molitve
za sve one trenutke
kojima smo se nadali
i koje smo upropastili.
Molitve za sve one misli
za koje su nam rekli da su prevelike
za sve one sne
za koje su rekli da se ne mogu ostvariti.
Moja publika je
jelen pred farovima jurećeg automobila.
Zna da ni ona ni ja iz ovog susreta
ne možemo izaći isti.
Zna da i ona i ja iz ovog susreta
izlazimo sjedinjeni zauvijek,
kao nešto potpuno novo.
Vigor Vukotić je rođen 1991. u Zagrebu, gdje je trenutno apsolvent Antropologije i Etnologije na Filozofskom fakultetu. Za svoje radove višestruko je nagrađivan, a među nagradama se ističu dvije nagrade Goranovog proljeća u kategoriji srednje škole. Pjesme i priče su mu objavljene u mnogim časopisima, među ostalima Vijenac, Republika i UBIQ. Član je književne grupe 90+.