Grad
putujemo u sami epicentar noći
dok sjedimo prikovani
za staklene podove
pulsiramo betonskim srcima
okruženi cestama koje vode
svugdje izvan
samo ne natrag u grad
on je sad prazni spektar emocija
po kojima prebirem
ponekad
kad vani pada kiša
a ja sjedim
u nekom drugom gradu
vizija prošlosti
sjena onog što smo bili
epitaf jednom od mnogih života
koje sam proživjela
praznim ulicama sad hodaju
naši neostvareni mladenački snovi
srećem ih
ponekad
u prolazu
mrtvačka povorka
koju predvode
naši idoli
pali bogovi
tumaraju
praznim gradom koji
iz daljine izgleda poput
poligona u pustinji
čeka atomsku bombu
nas
nepomične lutke
zamrznute slike u vremenu
ideja u koju se ne možemo vratiti
kao što se više ne možemo vratiti
u grad koji nas je odgojio i odbacio
oblikovao u naše kalupe
iz kojih rijetko kad izlazimo
samo kad umiremo
na pločnicima nekih drugih gradova
Zemlja eskapizma
ležim ispod kreveta
na mjestu gdje počivaju snovi
brojim ih
važem u rukama
i vežem za tlo
tu se često skrivam
vani je magla
unutra jasno vidim
put mi je iscrtan
poput žila na rukama
koje režem riječima
i pretvaram u rijeke misli
smrt me zaobilazi
ne kuca na moja vrata
samo prolazi
odnosi druge
i tako već stoljećima
na groblju snova
prostor između kreveta
i mene je
zemlja eskapizma
Traganje
tražim značenje iza svakog drveta
u šumi već stoljećima
na pločniku grada koji nije moj
shvaćam tko posjeduje ključeve ovog svijeta
čitam između redova svih tih tijela
koja idu nigdje
i natrag
rijeke potraćenih atoma
sljevaju se u odvod života
na rubu grada
na mjestu gdje se sve priče sastaju
i isparavaju u nebo
u ruke nijemih glasnika
između svih tih podignutih zidova
i srušenih snova
pronalazim milost
dok plivam oceanom mizantropije
pronalazim svoju priču
te uviđam da se
samo krajolik izmjenjuje
dok poznata bol ostaje
Božanski principi
mase se mole svojim bogovima
pokorno i poslušno
kleče na hladnim podovima
u bankama
uistinu
izgubili smo ovu bitku
ali rat još traje
od samog postanka
odrekli smo se našeg stvoritelja
i njegove blizine
da pomognemo njegovim ljubimcima
ali još uvijek ne shvaćamo
prosvjetljenje se mora zaslužiti
mračne prikaze paraju nebo
ova zemlja
zadnji krug
gledamo ih kako rade iste greške
svaki dan iznova
iz života u život
lekcije su nezaslužene
postajemo promatrači
kraja
jedne priče
u jednoj knjizi
i sad shvaćamo
vrata pakla su otvorena
dobro došli na zemlju
Saturnova kći
statična
cinična
promatram bitak
ne sudjelujem u igrama
koje igraju odrasli
da im prođe život
usidrena u svom cilju
nepromjenjiva
planina na koju se uspinjem
i koja jesam
jeste moj učitelj
s vrha jasnije vidim
čekam pravi trenutak
stoga sam okovana gravitacijom
poznam krajnji ishod
piše na zidovima svake knjige
koju si ikad zapalio u svom umu
putujem i stojim
na mjestu gdje se sastaju
dvije krajnosti
koje svojim postojanjem
pobijaju vrijeme
kaos koji udišemo
dok se raspadamo
i plovimo oceanima
našeg postanka
prihvaćam kao nužnost
no ne i smisao
te na kraju ostajem
nevidljiva za cijeli svijet
dok postojim samo za tebe
Ana Savković rođena je u Zadru 19. siječnja 1989. godine. Po završetku školovanja u Benkovcu se seli u Zagreb gdje do danas živi i radi. Pisanje poezije uz čitanje postaje dio njene svakodnevnice i svojevrsni katalizator za sve melankolične, tragične, bolne i oslobađajuće trenutke kroz koje prolazi na svom putovanju. Poeziju je objavila u časopisu Kvaka, na portalu za književnost i kulturu Metafora te u antologiji posvećenoj Charlesu Baudelaireu Poslednji cvetovi zla.