Đura Šefer Sremac
LAMENT NAD ISTORIJOM
Od klo(v)nova i lakrdijaša,
licemera i poltronskih guza,
od robovskih lanaca i uza
sumanutih vođa mudrijaša –
rađana je istorija naša.
Razbijasmo negve, lisičine,
postadosmo fosil – feniks ptica,
od Kosova ptica kukavica –
sunce pravde kad će da nam sine!?
Ukleta je istorija naša!
Vođe naše koti leglo zmija,
decu svoju jede otadžbina.
Sin na oca, a otac na sina,
kum svog kuma za presto ubija!
Krv još ključa istorije naše!
Rađasmo potomke za tuđinu,
oci, majke suze prolivahu,
grudu rodnu krvlju zalivahu…
Sinovi nam snuju domovinu.
Stidimo se istorije naše!
Kako juče – tako od vajkada
beše „dičnih“ junaka od mača,
gramzivaca, podlih osvajača –
vaskrsava neman k’o nekada…
Istorija ponavlja se naša.
Maćeha nam, ne majka – Evropa,
od davnina ala sa sto glava,
zakon jačeg, beda, gladna java –
raju opet čeka katastrofa!
Ječi plačem istorija naša!
Širom sveta još caruju laži,
pravda na dnu groba davno spava.
Da l’ će ikad roditi se glava
što slobodu može da osnaži!?
Žrtve traži istorija naša!
Rodna gruda mržnjom razrovana,
vekovima trpimo bolove,
kunemo se u božanske snove,
ljudskost nam je pohlepom trovana!
Lament pevam istoriji našoj!