MODERNA SUDNICA
Sudnica. Uredna. Sveže okrečena. Rad molera Mrke, pašenoga ministra pravde. Nov nameštaj napravio stolar Pantelija, brat od tetke sudije Gradimira. Stari, metalni prozori zamenjeni novim, plastičnim. Posao radionice “Okno”, čiji vlasnik je Zbrkan, zet predsednika suda. Svi poslovi dobijeni na tenderu. Nameštenom. Uštimanom. Nacrtanom. Po meri. A plaćeno novcem stranih donatora.
Sudija Stašica, zgodna plavuša bujnih grudi, vrpolji se u fotelji pokušavajući da umiri mini suknju. Za njenu zaista lepu frizuru zadužen je salon lepote “Zoki”, kao i za manikir daktilografkinje Perse. Članovi veća, Lošivoje i Lošivojka, brat i sestra, nose odeću tekstilnog preduzeća “Štep”. Za stajling tužioca brine se kompanija “Vuk”.
Advokati nemaju sponzore.
Optuženi Radoje Radoje, u kreaciji modne kretorke i višestruke udavače Ivkice, duboko je zavaljen u stolicu. Sa cigarilosom u ustima. Uzalud ga advokat udara laktom u rebra i upozorava na pristojno ponašanje. Sudija rukom ovlaš dodiruje kosu i oblizuje usne namazane ružom proizvođača “Sevdah”. Zatim počinje da broji od nazad, kao u TV studiju, gde često gostuje u emisijama o modi:
– Tri, dva, jedan, kreni!
Tužilac popravlja kravatu, dar sponzora, lokalne benzinske pumpe. Iskašljava se i kaže:
– Ovde prisutni gospodin Radoje Radoje, prekršio je sijaset zakona. Utajio porez, nije prijavio radnike, krao državnu imovinu, prao novac…
– Laže, lepa sudinice, lažek’o pas! – skače optuženi kao oparen.
– Molim za red u studiju… pardon sudnici! – upozorava domaćica sudnice.
– Dobro, možda je nešto od toga, recimo, zericu tačno – ispravlja se kriminalac koji se preko noći pretvorio u tajkuna. – Ali, ovoga mi krsta, nisam ja kriv.
– Nego? – pita tužilac.
– Društvo!
– Ajte, molim vas – smeje se vlasnik donirane kravate.
– Ozbiljno. Počeo sam da kradem kao malo dete. Milicajci me često fatali. I prebivali k’o vola u kupus. Sve po dupetu i leđima. A ne, lepo, pedagoški, po prsti. Kao što ja činim mojim saradnicima. Kad ufatim bilmeza da nešto moje mažnjava, bijem ga po prsti. Sve dok ih ne slomim. Posle mu više ne pada na pamet da me potkrada. Kažem vam, za sve je kriva bivša vlast i milicija – završava iskaz i namiguje dami za kompjuterom.
– Jao, što je sladak! – ote se daktilografkinji, koja na ruci ima istetoviranu glavu velikog vođe.
– Jeste, slatka moja, baš je šećerlema – potvrđuje i predsednica veća. – Sad moramo biti efikasni. Za sat vremena imam zakazano kod kozmetičara. Da mi gospodina oslobodimo? – pita članove veća.
Lošivoje i Lošivojka odobravajući klimaju glavom. Usta im puna čokolade. Belgijske. Ispod stola im, zajedno sa steonom plavom kovertom, doturio advokat odbrane.
– Dakle, nema krivice! Sud se raspušta – kaže plavuša, namešta bujne grudi da bi se bolje videle na dekolteu veličine TV ekrana.
Generalni sponzor suđenja je država.
Mića M. Tumarić