Nekada davno, u Novom Pazaru, živeo je spahija, koji je kontrolisao ceo pazarski kraj i ubirao veliki harač od siromašnog stanovništva. Prirodno, živeo je u velikom izobiju.
Jednoga dana, u obližnjem selu, rodio se Marko. Pored četvoro braće i još toliko sestara, bio je najmlađe dete u siromašnoj porodici.
Rastao je posmatrajući do zuba naoružane turske vojnike, kako svakog meseca, u određeno vreme, dolaze u njegovo selo i uzimaju harač. Zatvarao je nejakim šakama uši, ne bi li prigušio jauke meštana. Često je gledao oca kako ponizno, drhtavim rukama daje Turcima poslednje što im je ostalo u kući, i u sebi govorio: Jednog dana ću im se osvetiti!
Godine su prošle. Marko je stasao u snažnog mladića. Posle očeve smrti, okupio je družinu i odmetnuo se u hajduke. Obilazili su iz svojih skrovišta visoko u vrletima Kopaonika mnoga sela i mnoge noći provodili u zagrljaju lepih, jedrih žena. Marko je bio svestan svoje muževnosti i uzdaha i pogleda koje je mamio lepim devojkama, pa je najlepšim nakitom kitio svoje ljubavi.
Kako su zagospodarili kopaoničkim vrletima, tako su, Marko i družina mu, za kratko vreme postali strah i trepet za tursku vojsku: vodili su oštre borbe za oslobođenje pokorenog naroda, napadali su i ubijali usamljene jahače, pljačkali su karavane i vredne pošiljke, a opljačkano blago delili sirotinji.
Jednoga dana, prerušivši se u seljaka, sišao je Marko sa družinom u Novi Pazar. Tadašnji spahija imao je običaj da jednom mesečno izvede harem u grad i ponosno prošeta glavnom ulicom, uživajući u poniznom klanjaju naroda. Baš tog dana, Marko se sa svojom družinom našao međ okupljenim narodom.
Marko je posmatrao komešanje i strah ljudi pred sobom. Kako se spahija približavao, narod se klanjao. Pojedinci su padali ničice, pognute glave. Spahijine žene – bilo ih više od dvadeset – koračale su odmah iza spahije. Bile su obučene u lepe, svilene haljine. Lica su im bila pokrivena velom.
Setio se Marko svog detinjstva i oca, i poželeo da izvuče skriveni nož ispod ogrtača i zarije ga u spahijino srce, ali, kako ne bi doveo u opasnost tolike nevine živote, suzdrža se i načini naklon. Družina ga je sledila.
Dugo je Marko smišljao plan kako da doskoči spahiji, i najzad zaključi da bi bilo najbolje da mu napravi zasedu sledeći put kada bude izlazio sa ženama u šetnju po Novom Pazaru.
Beše to krvava borba.
Stradalo je dosta srpskih junaka, ali i dosta Turaka, kad je Marko najzad uspeo da zarije jatagan pravo u spahijino srce. Baš u tom trenutku ugledao je smaragdno zelene oči najmlađe žene iz harema. U tim prelepim očima video je poziv, molbu za spas, stoga ju je poveo sa sobom u skrovište u neosvojivim bespućima Kopaonika.
Narod je odahnuo na vest o spahijinoj pogibiji. Mnogi su potajno slavili hrabrost Markove družine, koja nakon ove pobede više meseci nije napadala turske karavane. Marko je, pak, sa Ajšom, ženom sa smaragdno zelenim očima, na posebnom mestu, na stenama, uz rujno vino i posebnu nežnost, uživao u lepoti okoline koja ih je okruživala.
Do današnjih se dana ne zna kako su Turci otkrili Markovo sklonište. Neko ga je sigurno izdao, u želji da se spase teške odmazde za spahijino ubistvo. Svi Markovi prijatelji hrabro su poginuli, dok je Marko bio vezan i odveden u tamnicu.
Dugo su ga Turci mučili i to na otvorenom trgu, pred okupljenim narodom, ne bi li ga na taj način ponizili i zastrašili seljane. Marko, međutim, nije pustio ni glasa od sebe. To je još više razbesnelo Turke, pa su mu naposletku odrubili glavu.
Danima je Markovo obezglavljeno telo stajalo na trgu, nabijeno na jedan, a odsečena glava na drugi kolac. Niko od seljana nije se usudio da ga skine.
Desilo se, ipak, da je jednog dana Markovo telo nestalo. Niko ne zna ko ga je skinuo i gde ga je sahranio. Pretpostavlja se da je sama Ajša došla, skinula telo pod okriljem noći i sahranila ga u blizini stena na kojima su ona i Marko samovali. Meštani su dugo potom pripovedali kako su viđali prelepu ženu sa smaragdno zelenim očima na golim stenama kako raspliće guste kose i glasno oplakuje Marka.
Sklonište gde se Marko skrivao sa svojom družinom danas nosi naziv Markove stene, a sam vrh na kojem je Ajša oplakivala Marka, Kukavica. I jedno i drugo mesto današnji planinari i izletnici na Kopaoniku rado obilaze.
Dragan Pavlović