Subverzivne su samo reči koje ne postoje
Budi ograničen. Kradi. Podmetni nogu stražarima. Isprebijaj lekare. Pucaj u noge samohranim majkama. Huškaj kao ratni profiter. Žilete nosi među prstima. Mahni im, mahni.
Plodi me, plodi me kao kapital. Veliko disidentsko sunce čeka te, marksistička devojčica u prozračnim dokolenicama. Trči, debeli, samo trči, duga je predaleko. Duga je ložnica, kapitalistička antiutopija.
Šef katedre poludi, počne da udara nogom o zid, glavom razvali ormar gde stoje kaputi asistentkinja; ne prestaje da urla: „smrdljivi Crnogorci, glupavi Bosanci.“ Balkan to je elegija.
Hegemon nosi ružičaste čarapice. Ima problem emotivne prirode. Reaguje ishitreno usled straha od napuštanja. Kulturni kapital uvek je srazmeran tome kako mu zeka pulsira. Zato voli samo ženu-dete. Kaže jedno: dođi, i ona, detence, hopne njemu u krila. Zalepi se kao saće-bombonica.
Kada te otmu, treba da misliš na to. Kada te pribiju uza zid, treba da misliš na to, kada te znoj oblije, kada ogladniš, kad izgubiš reči, pomisli, kad alarm označi zlostavljanje, kad crveni smeh krene svoju koračnicu, izgazi ti glavu, kad se prekine nit, tada pomisli na to. Tada pomisli, podigni glavu i dok primaš udarce podigni glavu, nikad, zapamti, nikad ne budi svečan, pomisli, bez poriva da udarac uzvratiš, glavu gore, sa bombama u džepu, makar improvizovanim, jedna banka, druga, treća, hodi, glavu gore, gađaj precizno, budi vešt u borbi, pleši kao terorista.
Tu sam. Čekam te. Ja sam tvoj klizni ormar iz kog uvek ispada crni kišobran. Puške stežem petama. Ja sam tvoj nestali otac. Bez ruku ali dovoljno čvrst za zagrljaj. Obmotaj me kao zastava.
Pesnica je milosnica. Pesnik ti je kurva. Pojeo je dve supe. Očijuka s telohraniteljkama. Guzica mu se lepi kao poštanska markica. U predelu prepona ljuljuška mu se prskalica.
Levica, presamićena, obavija se oko centra. Zabranjeno joj je ići levo, samo zato da se sa desnicom ne pomeša.
Uzalud, uzalud me budiš. Praviću se da spavam jer si dosadan.
Muška kurva je krparica koju mišićava, neretko osunčana brđanka, trese povijenu preko gelendera. Obično na kraju svih tih potresa, malih ranjavanja, upadne u baricu – tu ne raste ni nežna mahovina.
Onaj pesnik nije pesnik, već bankar.
Sve boje Srbije su sive. Pesnica se rascvetava kao modrica. Bolnicama teku splačine. Uvećao li se sada moj kulturni kapital? Nabrekao li je do pucanja?
Otac koji detetu čita T. S. Eliota, malograđanska je drtina.
Pesnici pred čitanje, postrojeni kao polugoli školarci, stisnuti na nekoj gredi, čini se kao da samo čekaju u redu za preskakanje kozlića.
Da li je Oskar Davičo ubio tri srpska pisca?
Ne ubija li ih još uvek, ne broji li se to hiljadama?