Došli onomad kod mene ljudi u crnim limuzinama. I uljudno me pitali:
- Da li znaš?…
Ja im, za svaki slučaj, rekao da ne znam. Šta ga znam…
- Znaš li ko zna?
- Naravno. Sve zna stari Milentije, najstariji seljanin. Živi na kraju sela.
Oni odu. U oblaku prašine.
Tu noć nisam oka sklopio. Zbog jauka deda Milentija. Širokoguzi iz limuzina ga pitali: „Znaš li?“, a on im rekao da ne zna. Oni ponove pitanje, on ponovi odgovor. I tako sat vremena. Onda varošani skinu crne kravate i zasuču rukave belih košulja. S reči su prešli na batinanje. Čemu su oduvek bili vični. Milentije je vrištao kao sam đavo, ali je vazda govorio jedno te isto: „Ne znam, bog vas ubio, ne znam!“
Dan kasnije sahranili smo nesrećnog Milentija. Umro je jadnik od batina. Varoških.
Oni iz grada, u službenim automobilima, otišli u nepoznatom pravcu. Besni. Umorni. Neobavljenog zadatka. Ništa nisu saznali.
Ni mi nismo saznali šta to pokojni Milentije nije znao.