kiša, oluk i pruge
ja osećam svoje telo
ali telo ne oseća mene
ruke dodiruju šolju čaja
ruke dodiruju očne kapke
ruke dodiruju usne
ruke dodiruju rebra
kukove
kolena
ruke dodiruju druge ruke
ruke osećaju
suze se slivaju u pluća
reči se strovaljuju u pete
srce se razbija o zidove
srce odzvanja
kroz mene prolaze svi noćni vozovi
ja nemo posmatram toplije krajeve
daljine su moje alveole
ja sam kapilar svih potopljenih zgrada
ja klizim rastavljeno
klizim prazno
ništavno
ja odlazim
odlazim
odlazim
odlazim
brassai, poezija i amsterdamske kiše
sanjam ljude koji odlaze,
ovi što ostaju služe me mlakim čajevima
u snu si mi s mora doneo poeziju
hrapavim glasom propovedala sam je
noćnim pticama na promuklim trgovima
grlila te voštanim rukama
u sebi plaho nabrajala
brassaï
pariz
noć
orošeni zglobovi
nemoć
rasipam ruke ka severu
želeći da previjem ti
triput proneverenu ključnu kost i jabučice,
a već s lica umrtvljeno brišem
limunov sok i amsterdamske kiše
sanjam ljude koji odlaze,
azurnu poeziju i filigranske čemprese
sidro
ko si ti
do oguljena kora drveta
cvet istrgnut vetrom
hrpa jesenjeg lišća
tvoje su haljine polegle grane
tvoje su cipele raspukle ulice
tvoje je lice pristanište za nemoćne ptice
ali tvoja je ruka
nečija luka
zabava je u toku, a ja u sebi
čitaj mi poeziju
dok tonem u sebe
učini to nežno
kao što opada lišće
lepše je kad se otisneš lirski
svi prozori ti gledaju na more
i vreme prolazi neprimetno
dok na pučini pluta
jedna nenapisana pesma
otkriću ti tajnu,
sve je relativno
samo je dno sigurno
ali zabava je na površini
borova šuma i ptice
u borovoj šumi začetoj iz trbuha ptice
sa kojom smo i mi rođeni
ležimo zagrljeni
ovde gde smo sahranili svet
zora je bela i
bleda
reč se rodila iz smisla
dok smo smisao pretakali u pesmu
tamo gde smo sahranili reč
zore nema
posle noći je praznina bez pesme
ili večiti mrak
vodi me,
izaći ćemo iz sebe samo ako pođemo zagrljeni
odveo si me do trga bez ptica,
u šumu smo ušli posečeni
requiem
pisci su ubijeni prevodom
mi sedimo i ćutke pijemo kafu
ljudima su knjige stvar dekoracije
mi sedimo i ćutke pijemo kafu
onda ustanem
napišem pesmu
sakrijem je ispod jastuka
opet sedimo i ćutke pijemo kafu
Božana Radenković, 22 godine; diše na čaj, poeziju i fotografiju.