Probudila ga je žeđ. Ne otvorivši oči, ovlažio je usne. Čudan osećaj tumarao mu je u utrobi, praznina ga je izjedala. Shvatajući šta se desilo prethodne večeri, obuze ga mučnina. Lagano je otvorio oči. Pekle su ga same zenice, osećao je oštrinu vida.
Mrak je bio u čitavoj prostoriji, jedino u uglu naspram njega, ugleda zrak svetlosti koji je dopirao iz rupe na tamnom platnu, koje je prekrivalo prozore. Nije smeo da se usudi da pusti još svetlosti unutar sobe. Isuviše slab, Žan ustade, pridržavajući se za drvenu stolicu pored kreveta. Glad ga je izjedala, nikad nije ni pomislio da može toliko da ga proždire. Zagledao je ruke i telo, osetivši skoro kako mu vazduh dodiruje kožu. Sve oko njega se osećalo na prazninu i ustajalost. Sve osim jednog. U naletima oseti miris nečeg svežeg. Probudilo mu je želju za njom. Miris je dopirao iz druge otvorene prostorije. Što se više približavao, jače ju je osećao.
Ušao je u sobu, preplavljen mirisom. Gorela je sveća, čak je mogao da oseti toplinu plamena. Okrenuo se, i na podu punom prašine i blata, ugleda devojku, zlatne kose. Rea, pomisli Žan. Devojka od prošle večeri. Reino nago, belo telo, ležalo je uspavano na dnu. Unutar Žana sve je gorelo i buktalo od želje i gladi. Ostavili su ga samog da uči, podarili mu Reu, da je prvu okusi. Želeo je da je proba, ali neki deo u njemu mu je govorio da je nije vredan, da ode odatle i nađe drugo zadovoljstvo.
Pokušao je da pobegne, ali ga je mamila telom, disanjem i životom. Stajao je nem, izmoren i posmatrao je. Ne mogavši da se odupre, priđe joj. Mirisao je svaki deo Reinog tela, kosu, grudi. Tik iznad njenog vrata mogao je da oseti kako krv vri u njoj. Obuze ga jak osećaj žeđi i Žan zari sebe u nju.
Oštar bol ju je probudio i Rea vrisnu. Prekrio joj je usne šakom, osetivši toplinu njenog lica. Sve oko njih je zanemelo, jedino što je čuo bili su otkucaji Reinog srca. Osetio je njen strah, paniku i bol, ali nije mogao da se zaustavi. Uzimao ju je jače i jače, stiskajući je uza se. Uzimao je svaku kap, toliko mu je prijala, pružala mir i snagu, da nije ni osetio da joj je srce utihnulo.
Odgurnuo ju je snažno, i tek tada je postao svestan sebe i svog dela. Posmatrao je sa užasom, Reino beživotno telo. Više nije imala onu boju u obrazima, niti su se grudi pokretale pri udisaju. Drhtao je, zarivao nokte u kožu, ne bi li iskidao sebe. Zbunjivao ga je mir koji je osećao dok je izvlačio život iz Ree. I mir koji je osećao sada. Bio je prazan, unutar Žana nije postojalo više ništa… ali je ipak bio življi nego ikad.