Prethodni tekst započeo sam okvirnim određenjem vremena nastanka antropologije kao nauke kakvu danas poznajemo. Ako je početak nauke o čoveku smešten u sredinu XIX veka, kod „nauke o narodu“ situacija je malo drugačija. Naime, sami početak etnologije predstavljaju određene misli i razmatranja nemačkog filozofa Johana Gotfrida Herdera, načinjene u poslednjim decenijama XVIII veka. Herder je naučnu karijeru počeo kao pristalica prosvetiteljstva, ali se, u kasnijem periodu stvaralaštva, okrenuo romantizmu. I zaista, ako bi negde trebalo tražiti izvorište etnoloških ideja, onda je to definitivno romantizam. Ali, predstavimo ukratko istorijski kontekst. Kraj XVIII i početak XIX veka. Francuska buržoaska revolucija, kao krajnja posledica prosvetiteljstva, svojom brutalnošću, dovodi do velikih otpora i razočaranja. Postavlja se pitanje da li su prosvetitelji imali pravo kada su bezgranično i bez ikakvih rezervi verovali u ljudski Razum? Takođe, primećeno je i da je prosvetiteljstvo, u najvećem delu svog trajanja, negovalo ideje jedne kulture i njenih pogleda na svet. U nečemu što se kasnije nazvalo „parohijalizmom“, francuski prosvetitelji uzimali su vrednosti kulture kojoj su sami pripadali, a onda te vrednosti proglašavali univerzalnim idealom, kojem bi svi ostali trebalo da teže.
Romantičari se bune protiv takvih težnji. Pritom, nije nimalo slučajno što je romantizam ponikao baš među Nemcima. Jer upravo su njihovi intelektualci osećali najveću frustriranost takvom totalitarnom pretenzijom prosvetiteljstva, koja je dodatno bila pojačana činjenicom da su prosvetitelji uglavnom bili Francuzi. Međutim, poznato je da Francuska revolucija predstavlja početak modernog shvatanja i određenja nacije i nacionalizma. Ironija je da je u to vreme postojalo više od 30 nemačkih državica, dok je Francuska bila ujedinjena. Tako da su nemački romantičari mogli da odbace određeni deo prosvetiteljskog nasleđa, zadržavši interesovanje za pitanje nacionalnog ujedinjenja, koje je stiglo sa Francuskom revolucijom. Inače, ovo pitanje od tada (kraj XVIII-početak XIX veka) postaje jedno od najvažnijih pitanja, i to ne samo među Nemcima.
A pitanje koje se, logično, samo od sebe otvara, glasi – kako izvršiti ujedinjenje naroda u jednu nacionalnu državu? Bizmark, takođe Nemac, predložio je kasnije metodu „krvi i čelika“ kao najefikasniju. Međutim, da li je to dovoljno? Čemu rat za ujedinjenje, ako ljude koje treba da ujedinite niste ubedili da su oni deo Jednog Istog. I tu ponovo dolazimo do etnologije, onako kako smo je definisali na početku. Ako je antropologija bila nauka o vanevropskim Drugima, etnologija postaje nauka o „Nama“. Ili tačnije rečeno, nauka o seoskim slojevima tadašnjih evropskih društava. Interesovanje etnologa za selo daleko je od pukog slučaja. Naime, romantizam kao jednu od najosnovnijih ideja ističe onu o „narodnoj duši“, koja se izražava kroz materijalnu i duhovnu kulturu seljaka. Ne gradskog stanovništva, jer romantizam urbano proglašava lažnim i iskvarenim. Sa druge strane, u selima je ostala „prava“ narodna duša, onog naroda koji živi i u gradovima, ali je zbog otuđenosti od svojih „korena“ zaboravio na nju. Zadatak etnologa bio je da odlaze među seosko stanovništvo svojih zemalja, beleže i prikupljaju sve što ima veze sa seoskom kulturom. Na taj način, etnologija postaje volkskunde, kako su je Nemci nazvali. Nauka o narodu, ili u bukvalnom prevodu, narodoznanje.
Naravno, ovakvom određenju još uvek nešto nedostaje. Da bismo odredili Nas, moramo takođe odrediti i Njih. Drugim rečima, moramo utvrditi „dokle je naše“, i tu povući Granicu. U tom poslu etnologija se pokazala kao idealna. Samo je trebalo krenuti od nekih već postojećih predstava o narodu. Dakle, uzeti nekoliko običaja ili artefakata materijalne kulture. Zatim otići na teren, i videti dokle se ti običaji i artefakti „prostiru“. Na svim teritorijama na kojima postoje Naši običaji, postojimo i Mi. Tamo gde se običaji završavaju, tu je Granica između Nas i Njih. Pojam Granice jedan je od najvažnijih pojmova nacionalističke ideologije, o kojoj je ovde sve vreme reč. Naravno, kada u ovom kontekstu govorimo o nacionalizmu, trebalo bi imati na umu da koristimo tu reč u društveno-istorijskom, a ne u dnevno-političkom diskursu.
Ovakav ideološki pravac postojao je među svim evropskim narodima koje je engleski sociolog Entoni Smit nazvao „istočnim ili etničkim tipom nacije“. Pored nemačke, nacije koje su u Evropi pripadale tom tipu bez ikakve sumnje su i nacije balkanskih i skandinavskih naroda. Ove nacije stvarali su upravo intelektualci, koji su, pozivajući se na seosko poreklo nacije, definisali istu kao neku vrstu drevne, a večno mlade tvorevine, koja mora da iskoristi trenutak, i ponovo oživi svom svojom snagom. Za razliku od „zapadnog ili građanskog tipa“, ove nacije nisu imale plemstvo sposobno da preuzme ulogu onoga koji nacionalno osvešćuje. Zato, nije nikakvo čudo što su u etničkom tipu nacije taj zadatak morali da obave intelektualci, i što su to vrlo često, zbog prirode same nauke, bili etnolozi.
Slika predstavljena u gornjim redovima savršeno odgovara slici etnologije kao nacionalne nauke u Srbiji sredinom i krajem XIX veka. Čovek koji je upoznao srpsku inteligenciju sa etnologijom, iako sam nije bio etnolog u pravom smislu te reči, jeste Vuk Stefanović Karadžić. Naravno, odmah ga povezujemo sa nemačkim romantizmom. Poznato je da je Vuk bio veliki prijatelj, poštovalac i sledbenik naučnog rada Jakoba i Vilhelma Grima, a oni su opet, bili povezani sa Herderom i još nekim ranim nemačkim romantičarima. Vuk je, skupljajući narodne pesme, pripovetke itd. istovremeno vršio i mapiranje srpskog etničkog prostora. Takođe, ako se baci samo i letimičan pogled na njegov „Srpski riječnik“, vidi se da je on vrlo često davao prave etnografske opise pojedinih reči; što sve zajedno može da nas dovede do zaključka da je bio prvi srpski etnograf. Njegov najodaniji i ideološki najbliži sledbenik bio je Milan Đ. Milićević (1831-1908). Međutim, Milićević nije bio profesionalni etnolog; on je završio Bogoslovski fakultet u Beogradu. Stoga, u tom periodu (1870-ih, 1880-ih), još uvek ne može biti reči o postojanju profesionalne etnologije u Srbiji. Ona je tada imala pretežno amaterski karakter, i uglavnom se svodila na etnografiju.
Tek krajem XIX i početkom XX veka značajni naučnici odlaze na školovanje u inostranstvo, i tamo se po prvi put upoznaju sa klasicima etnologije, antropologije, ali i arheologije i sociologije. Od onih koji imaju zaslugu za to što je etnologija u Srbiji postala akademska praksa pomenuću trojicu najvažnijih. Sima Trojanović (1862-1935) postaje, 1901., prvi upravnik novoosnovanog Etnografskog muzeja u Beogradu, i na tom položaju ostaje narednih 20 godina. Inače, Trojanović se najviše bavio narodnom religijom Srba, ali je zanimljivo i njegovo pionirsko istraživanje neverbalne komunikacije (knjiga „Psihofizičko izražavanje srpskog naroda poglavito bez reči“.) Ipak, etnologija otvaranjem Etnografskog muzeja još uvek nije postala akademska disciplina. To se dogodilo pet godina kasnije, 1906., kada Tihomir Đorđević (1868-1944) i Jovan Erdeljanović (1874-1944) počinju da drže predavanja na Etnološkom seminaru na Filozofskom fakultetu u Beogradu (koji će, kasnije, biti preimenovan u Odeljenje za etnologiju i antropologiju). Inače, polje Đorđevićevog naučnog interesovanja bilo je veoma široko, ali se mogu izdvojiti studije o vampirima i vešticama kod Srba, kao i drugim fenomenima vezanim za narodnu religiju. Takođe, proučavao je i druge etničke grupe u Srbiji (ponajviše Rome i Vlahe). Jovan Erdeljanović se, pored narodne religije, bavio i pravnom etnologijom u srpskom narodu, kao i pitanjima porekla Bunjevaca.
Posle Prvog svetskog rata, srpska etnologija doživljava ozbiljan zaokret. Došlo je do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, i više nije bilo korektno proučavati samo jedan narod. Zato, u skladu sa novom ideologijom „trojedne kraljevine“ Aleksandra Karađorđevića, etnologija postaje nauka koja je dobila zadatak da naučno „dokaže“ ideju po kojoj su Srbi, Hrvati i Slovenci zapravo „tri plemena jednog naroda“. Jovan Cvijić (1865-1927), iako po osnovnoj vokaciji geograf, postaje predvodnik tog pristupa, a pored njega najznačajnije ime svakako je bio Vladimir Dvorniković (1888-1956), čija knjiga „Karakterologija Jugoslovena“ predstavlja najambiciozniji poduhvat u tom nastojanju.
Kraj Drugog svetskog rata, i početak vladavine komunista, nije obećavao srećna vremena. Etnologija je bila proglašena buržoaskom i nacionalističkom naukom, i pretilo joj je ukidanje sa fakulteta širom države. Prvi korak u tom procesu označilo je ukidanje nastave iz etnologije u gimnazijama. Ipak, situacija se smirila, a sukob na liniji Jugoslavija-SSSR, i okretanje naše zemlje Zapadnom bloku i nesvrstanima, verovatno je spaslo etnologiju. Ipak, odnos između vladajućih elita i etnologije u tom periodu nije bio posebno značajan, i može se reći da ga je karakterisala međusobna nezainteresovanost. Etnolozi su, kao i krajem XIX, početkom XX veka, nastavili da se bave seoskom kulturom, ali ovoga puta bez etnonacionalističke dimenzije cele priče. Sa druge strane, ni vlast nije bila posebno zainteresovana za etnologiju, najviše iz tog razloga što su se velika očekivanja usmerila ka sociologiji. Izuzetak od cele ove priče bio je Špiro Kulišić (1908-1989), crnogorski naučnik koji je načinio najozbiljniji pokušaj stvaranja marksističkog pristupa u tadašnjoj jugoslovenskoj etnologiji.
Pored njega, najznačajniji etnolozi 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina bili su i Milenko Filipović, Mirko Barjaktarović, Đurđica Petrović, Srebrica Knežević, Petar Vlahović, Nikola Pavković, Dušan Bandić… Polako ali sigurno, postaje jasno da stare teme i ideje gube na značaju. Tako se, od gorenavedenih, Milenko Filipović okreće funkcionalističkoj paradigmi u antropologiji. Srebrica Knežević upoznaje studente sa radom američkih antropologa, a posebno Margaret Mid. Dušan Bandić, iako ostaje u okviru proučavanja narodne religije, piše studije koje će širinom pristupa i originalnošću teško biti nadmašene. Nikola Pavković predstavlja studentima Levi-Strosov strukturalizam.
Godine 1990., Odeljenju za etnologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu biva promenjeno ime u Odeljenje za etnologiju i antropologiju. Ta promena označava i postepeno smanjenje interesovanja za etnologiju u srpskoj naučnoj tradiciji. Kao neko ko je studirao i diplomirao na tom Odeljenju (u periodu od 2008-2013), mogu da iznesem lični stav. Smatram da se, zbog tereta prošlosti koji etnologija u Srbiji nosi (teret nacionalne i nacionalističke nauke), na ovu disciplinu uglavnom gleda kao na nešto inferiorno u odnosu na antropologiju. Antropologija se, s druge strane, zahvaljujući insistiranju na relativizmu, iskustvima Drugih, dekonstrukciji nekih esencijalističkih pojmova i predstava itd, doživljava kao jedan prilično liberalni diskurs. Kao takav, on se savršeno uklapa u aktuelne tendencije pluralizma, političke korektnosti, multikulturalizma itd. Međutim, poučeni prethodnim iskustvima o tome kako se nauke upotrebljavaju u svrhu promocije političkih i ideoloških programa, ostaje nam da postavimo sledeća pitanja: 1) ima li savremena srpska antropologija pravo da posmatra etnologiju kao inferiornu disciplinu; 2) da li je sigurna da i nju u međuvremenu nisu upotrebile neke nove ideologije, koje se, kao i one prethodne, samopredstavljaju u najboljem mogućem svetlu?
Đorđe Bogojević